Uh...to je prvo sto sam izgovorila kad sam zavrsila sa citanjem...jedan vremeplov....toliko toga sto smo svi zajedno preziveli...toliko sitnica...sitnica koje su cinile nase detinjstvo...nasu mladost...toliko divnih trenutaka i toliko jezivih dogadjaja...i neki moj licni zakljucak...kako smo svi mi heroji...jer smo bili na tom tlu...jer smo preziveli sve to...sve te teske godine koje su ostavile neizbrisiv trag u nama i oko nas...
Sjajna!
Divno i emotivno podsećanje na vreme naseg detinjstva. U ovom dnevniku/romanu ispisana je kolektivna svest jedne generacije, na pitak i pomalo romantičan način, jer drugacije i ne moze da se podnese. Jedino ta "izgubljena generacija" devedesetih koja se i danas jasno seća bombardovanja, čitajući, može samo da konstatuje da se ništa nije promenilo... na žalost.