Tika taka tak

Mislim - da smo prisustvovali jednom ljubavnom prizoru - modernog stila.

Gospođa Hubbard prijekorno uzdahne.

— Autres temps, autres moeurs,[5] promrmlja Poirot. - U mojim mladim danima mladić je djevojci posudivao knjige o filozofiji. Sve je bilo puno osjećaja i uzvišenih ideala. Danas momka i djevojku zbližuju samo nesređen život i kompleksi.

Tada kucne jedan sat, Klatno mišu slomi vrat, Začulo se tupo - tuf! Bija baja buf!

Odrecitira Hercule Poarot.

— Izvolite, gospodine Poirot?

— Ništa - reče Hercule Poirot.

Kraj

— Celia je isuvaše mnogo znala, ali ja bih s time već nekako izišla na kraj. Nigel mi nije dao vremena. Nagovorio ju je da iziđe iz kuće i da se sastanu; rekao joj je, da će priznati sve u pogledu slučaja s naprtnjačam i tintom, i usuo joj morfij u šalicu kave. Već se prije toga dočepao njena pisma gospodi Hobbard i otrgnuo od njega upotrebljivu, samoubilačku rečenicu. Stavio je tu ceduljicu i praznu bočicu od morfija (koju je spasio, pošto ju je tobože bio bacio) pored njena kreveta.

Sad vidim da je ubojstvo zasnovao neposredno prije štoga. Onda je došao k meni i ispričao mi što je učinio. Radi sebe same morala sam ostati uz njega.

— Ista stvar mora da se dogodila i s gaspođom Nick. On je otkruo da ona pije, da postaje neuračunljiva - uredio je tako da ju je susreo negdje na putu kući i da je otrovao njeno piće. Preda mnom je to poricao, ali ja sam znala da je to učinio on.

A onda je došla Pari. Došao je u moju sobu i ispričao mi što se dogodilo. Rekao mi je što treba da učinim - tako da i on i ja imamo pouzdan alibi. Ja sam već tada bila u mreži, više nije bilo izlaza... Da me niste uhvatili, mislim da bih otputovala nekamo u inozemstvo i počela nov život. Ali, vi ste me uhvatili... i sad mi je stalo samo do jednoga - da budem sigurna da će taj bezdušni nasmiješeni đavo biti uhavćen.

Inspektor Sharpe duboko uzdahne. Sve je to bilo savršeno dovoljno, bila, je to nevjerojatna sreća; ali njega je nešto kopkalo.

Policajac licne svoju olovku.

— Nisam sasvim siguran da vas razumijean - reče Sharpe.

Ona ga naglo preline.

— I ne treba da razumijete. Ja imam za to svoje razloge.

Hercule Poirot reče veoma blago. - Gospođa Nicolets? - upita. Čuo je kako je naglo zadržala dah. - Ona je bila - vaša majka, zar ne?

— Da - reče Valerie Hobhouse. - Ona je bila moja majka...

I tada otvori prilog.

Ovime priznajem da sam ubio svoju majku, davši jaj preveliku dozu medinala,
28. studenoga 195...
Nigel Stanley

Kad je drugog ali dana nađena mrtva, ja sam znao tko je to učinio.

Optužio sam Nigela i rekao mu da namjeravam sve činjenice otvoreno priznati policijd. On se očajnički branio. Što biste vi bili učinili, Endiootte? Ja o svoan sinu nemam iluzija. Znam, kakav je on, jedan od onih opasnah izroda koji nemaju ni mrve savjesti, ni milosti. Nemam razloga, da ga štedim. Ali pokolebala me pomisao na moju voljenu ženu. Da li bi ona željela da ja tako izvršim pravdu?

Misluo sam da znam odgovor - ona bi željela spasiti sina od gubilišta. ona bi se zgrozila, kao što sam se i ja grzio, da se naše ime blati.

Ali tu je bilo još jedno uvjerenje. Ja sam bio čvrsto uvjeren da ubojica ostaje ubojica. Moglo bi u budućnosti biti i drugih žrtava. Sklopio sam pogodbu sa svojim sinom, a ne znam, jesam li učanio pravo, ili krivo. On mi je morao dati pismeno priznanje o svom zločinu, kaje ću ja sačuvati. Trebalo je da napusti moju kuću i se nikad više u nju ne vrati, nego da sam da stvori novi život. Htio sam mu pružiti još jednu priliku. Novac koja je pripadao njegovoj majci dobivat će autamatski. Imao je dobro obrazovanje. Imao je sve mogućnosti da se popravi.

Ali - ako bude okrivljen za bilo kakvu zločinačku djelatnost, priznanje koje je ostalo kod mene, otići će na policiju. Sebe sam osigurao na taj način, što sam mu objasnio da moja vlastita smrt neće ukloniti problem.

Vi ste moj najstariji prijatelj. Polažem teško breme na vaša leđa, ali ja to tražim u ime mrtve žene koja je bila a vaš prijatelj. Pronađite Nigela. Ako je njegova prošlost čista, uništite ovo pismo i priloženo priznanje. Ako nije - naka se vrši pravda.

Vaš iskreni prijatelj Arthur Stanley

Nigel je bio prešao iz jednog svijeta u drugi. Svaki od njegovih bivših prijatelja s kojim se susretne, može znati da se on sada zove Chapman, ali oni nasu smjeli znati ništa o štome što on radi. U hostelu nitko nije znao da je njegovo pravo ime Stanley - ali Celia odjednom otkriva da ona zna za obje njegove osabine. Ona zna također i to da je Valerie Hobhouse barem jednom prilikom putovala preko granice s lažnim pasošem. Ona zna isuviše mnogo.

Slijedeće večeri ona izlazi iz kuće da se negdje s njim sastane. On joj daje da popije kavu u kojoj se nalazio morfij. Ona umire u snu, a sve je uredeno tako da djeluje kao samoubojstvo.

Gospodin se Endicott uzvrpolji. Lice mu prelije izraz duboke tuge. Nešto je nerazgovjetno mrmljao.

— Ali to još nije bio kraj - ređe Poirot. Ubrzo poslije toga umdre u sumnjivim okolnostima i žena koja je bila vlasnica niza hostela i studenbskih klubova, i tada se, na kraju, dogodio naj okrutni ji i najbezdušni ji zločin. Patricaa Lane, djevojka koja je Nigela voljela, a koju je i on sam zaista volio, uplela se nesmotreno u njegove poslove i traži, štoviše moli, da se on pomiri s ocem prije njegove smrti. On joj napriča niz laži, ali shvaa da bi nju njena tvrdoglavost mogla stvarno natjerati na to da napiše drugo pismo, pošto je prvo uništeno. Ja mislim, prijatelju, da biste mi vi mogli reći zašto bi, s njegova stanovišta, bilo tako sudbonosno, kad bi se to dogodilo?

Gospodin Endicobt ustane. Uputi se preko sobe prema sefu, otključa ga i vrati se s velikim omotom u ruci. Na njegovoj poleđini nalazio se slomljen crven pečat.

On izvadi iz omota dva lista i stavi ih pred Poirota.

Dragi Endiootte,

Otvorit ćete ovo pošto ja umrem. želizn da pronađete mog sina Nigela i otkrijete je li kriv za bilo kakav zločinački čin.

Činjenice koje ću vam sada povjeriti, poznajem samo ja. Nigel je uvijek imao duboko rđav značaj. Dva, puta je krivotvorio moj potpis na čakovima. Ja sam u oba navrata priznao njegov potpis kao svoj, ali sam ga opomenuo da to više neću činiti. Trećom je prildkom krivotvorio majčn potpis. Ona ga je zbog toga izgrdila. On ju je molio da ništa ne kaže. Ona je to odbala. Ona i ja razgovarali smo o njemu i ona mu je dala na znanje da je sve rekla meni. I to se tada dogodilo to, da joj je, dajući joj njenu večernju smjesu za, spavanje, dao preveliku dozu. Prije no što je droga poče1a djelovati ona je ipak uspjela doći u moju sobu i sve mi ispričala.

Sav posao vodilo je dvoje ljudi, Nigel Chapman, kako se on sada zove, i jedna mlada, žena, po imenu Valerie Hobhouse, koja ga je, mislim, prvobitno uvela u krijumčarsku trgovinu. To je bila mala privatna tvrtka i djelovala, je na osnovu narudžbe ali bila je neizmjerno unosna. Roba je morala biti mala po obujmu, ali dragulji i narkotici, vrijedni na tisuće funti, zauzimaju vrlo malo prostora. Sve se odvijalo dobro, tako dugo dok se nije dogodio jedan od onih nepredvidivih slučajeva. Jednog je dana, naime, u studentski hostel banuo neki policajac, radi istrage u vezi s umorstvom kaje se dogodilo u okolici Cambridgea. Mislim da vi znate zašta bi određeni podatak Nigela mogao dovesti u panaku. On je pomislio da je policija došla radi njega.

Uklonio je nekoliko žarulja, kako bi svjetlo bilo što mutrije, a zatim je u panici odnio jednu naprtrjaču u dvorište, da je rasiječe na komade i tutne iza kotla u ložionici, u strahu da ba se u njenu lažnom dnu mogli pronaći tragovi narkotika.

Njegova je panika bila sasvim neosnovana policija je došla, postaviti samo nekoliko pitanja o nekom studentu - ali, jedna od djevojaka koje su živjele u hostelu zacijelo je slučajno pogledala kroz prozor i primijetila ga kako panično uništava naprtnjaču. To medutim nije odmah potpisalo njenu smrtnu osudu.

Umjesto toga, smišljen je oštrouman plan, kojim je ona sama bila potaknuta da, izvrši neka luckasta djela, koja će je kasnije dovesti u veoma težak položaj. Ali oni su u tom planu pretjerali. Domaćaca hostela pozvala je mene. Ja sem dao savjet da se pozove policaja. Djevojka je izgubila glavu i sve priznala. Priznala je, naime, sve ono što je ona učinila. Ali tada je, mislim, otišla k Nigelu i tražila da i on prizna slučaj s naprtnjačom i prolijevanjem tante po kolegičinim papirima. Ni Nigel ni njegova ortakinja nisu mogli pristati na to da se pažnja privuče na naprtnjaču - cijeli plan njhove djelatnosti bio bi tako upropašten. A povrh toga, Celia, dotična djevojka, znala je jaš nešto, što je otkrila slučajno, one noći kad sam ja tamo večerao. Ona je znala tko je Nigel zapravo...

Arthur Stanley imao je sina. Sin se svađao s ocem u vrijeme smrti svoje majke.

Posvadao se s njim i napustio dom. Otišao je čak tako daleko da je promijenio i ime.

— To nisam znao. Kako se sjada zove?

— Vratit ćemo se na to. Ja ću prije toga iznijeti jednu pretpostavku. Ako budem u pravu, možda ćete je prihvartiti kao činjenicu. Ja mislim da je Arthur Stanley vama ostavio jedno zapečaćeno pismo, pismo koje treba atvoriti u određenim okolnostama, ili poslije njegove smrti.

— Zaita, Poirot! Vas bi u srednjem vijeku sigurno spalili na lomači. Kako ste to uspjeli to saznati?

— Znači, da sam u pravu? Mislim da je u tom pismu iznesena alternatava. Njegov sadržaj ili treba uništiti - ili ste vi dužni poduzeti neke adeđene akcije.

On zastane. Njegov je sugavornik šutio.

— Mon dieu! - reče Poarot, uznemireno. Niste ga valjda već uništili ....?

On s olakšanjem zastane, pošto gospodn Endicott polako i određno odmahnu glavom.

Nisam i nikad ne prenagljujem - reče on prijekorno. - Moram izvršiti temeljnu istragu - da, budem sasvim načistu...

On zastane. - Ovaj slučaj - nastavi zatim ozbiljno - strago je povjerljiv čak i za vas, Poirot... - klimnu glavom Endioott.

— A ako vam ja pružim valjan razlog da, možete govariti?

— To ovisi o vama. Ne mogu shvatiti kako biste vi mogli znati bilo što u vezi s predmetom i o kojemu ja govorim.

— Ja ne znam - i zato moram nagađati. I ako pogodim...

— Savršeno bezizgledno - reče gospodin Endioott, odmahnuvši rukom.

Poirot duboko uzdahne.

— Dakle, dobno. Ja smatram da su vaše upute sljedeće. U slučaju smrti gospodina Arthura, vi treba da pronađete njegova sina, Nigela, da utvrdite gdje živi, i kako živi, i posebno, je li sada, ili je ikad prije bio upleten u bilo kakvu kriminalnu djelatnost.

Ovog puta, nepokalebiva je pravnička mirnoća gospodina Endicotta bila uistinu uzdrmana. On se oglasi usklikom kakav se rijetko kada oteo s njegovah usana.

— Budući da se čini kako potpuno raspolažete činjenicama - reče on - reći ću vam sve što želite znati. Slutim da ste u toku svoje profesionalne djelatnosti naišli na mladog Nigela. Što se dogodilo s tim mladim nevaljalcem?

— Ja mislim da su stvari tekle ovako. Pošto je napustio dom, promijenio je ime, govoreći svakome koga je to zanimalo, da je to učinio radi uvjeta, u vezi s nekim nasljedstvom. Tada se povezao s nekim ljudoma koji su se bavili krijumčarenjem.

Mislite da je Valerie Hobhouse uputila taj poziv? Da je ona izigravala da govord Patricia Lane, a da je Patricia Lane već bilu mrtva?

— To mislim, da.

Inspektor Sharpe osta na trenutak bez riječi, a onda tresne šakom po stolu.

— Ja to ne vjerujem! Glas... ja sam ga osobno čuo...

— Vi ste ga čuli, da. Djevojački glas - zadihan, uzrujan. Ali vi naste poznavali glas Patrcije Lane dovoljno dobno da biste mogli sa sigurnošću reći da je to doista bio rjezin glas!

— Ja možda nisam. Ali slušalicu je zapravo držao u ruci Nigel Chapman. A nećete mi valjda reći da bi se a Nigel Chapman mogao prevariti. Nije tako lako promijeniti glas na telefonu, ili opanašatu neki tuđi glas. Nigel Chapman bio bi znao da ono nije govorila Pat.

— Da - reče Poirot. - Nigel Chapman bi to znao. Nigel Chapnan sasvim je dobro znao da ono nije bila Patricia. Tko bi to mogao znati bolje od rjega, budući da ju je on ubio udarcem u potiljak, samo nešto prije toga.

Prašlo je nekoliko trenutaka prije nego što se inspaktoru vratio njegov glas.

— Nigel Chapman? Nigel Chapman? Ali, kad smo je pronašla mrtvu - on je plakao - plakao je kao dijete!

— Usudio bih se reći - napomene Poirot kako mislim da je ta djevojka njemu mogla biti ne znam kako draga, ali da je to ipak ne bi spasilo - ne, ako je ona za njega počela predstavljati opasnost. Nagel Chapman cijelo se vrajeme isticao kao očišto sumnjiv. Tko je imao kod sebe morfij? Nigel Chapman. Tko je imao dovoljno neodgovorne sjajne inteligencije za planiranje, i dovoljno drskostu. za izvršenje prijevare i umorstva? Nigel Chapman. Tko je bio istovremeno i akrutan i umišljen, kao što nam je bilo poznato? Nigel Chapman. On ima sve oznake ubojice: drsku samodopadljivost, pakost, sve veću lakomislenost, koja ga dovodi do toga da na sve maguće načine privlači pažnju na sebe - upotrebljavajući zelenu tintu u izvanrednam dvostrukom blefu - i, konačno, pretjeravši s glupo smišljenom podvalom, stavljajući među Patricnjine prste kasu Lena Batesona, zaboravivši na činjenicu da Patricia, oborena odostraga, nije svog napadača mogla zgrabiti za kosu. Oni su već takvi, ti ubojice, zaneseni svojim vlastatim egoizmom, divljenjem prema svojoj vlastiboj bistrini, puni samopouzdanja u svoj šarm - jer on ima šarma, taj Nigel - on ima sav onaj šarm pokvarena djeteta koje nikad nije uspjelo odrasti, koje vidi samo jedno: sebe, i ono i što želi!

Ona je dobro krila svoje tragove - svoje finanaijske tragove, mislim. Ja bih rekao, da bi ona u roku od nekoliko godina jednostavno nastala, otišla preko granice i sretno živjela. dalje, kao što se kaže, od nepošteno stečene dobiti. To nije bio velik posao - nedopušteno unošenje dijamanata, safira i tako dalje te iznošenje ukradene robe - a povrh svega narkotici, mogli bismo reći. Temeljito i dobro organizirano. Ona je putovala preko granice pod svojim vlastitirm imenom, ali nekim drugim, ali ne isuviše često, a stvarno je krijumčarenje uvijek obavljao, ne znajući to, netko drugi. U inozemstvu je imala agente koji su se branuli za zamjenu naprtnjača u određenom trenutku. Da, bila je to bistra zamisao. A mi možemo zahvaliti gospodinu Poirotu što nas je naveo na nju. Bilo je, takoder, vaoma oštroumno od nje što je navela jadnu malu gospođicu Austin na onu psihološku kleptomansku majstoriju. Vi ste to gotovo odmah otkrali, zar ne, gospodine Poirot?

Poirot se smjerno nasmiješi, a gospođa ga Hubbard zadivljeno pogleda. Razgovor se vodio naslužbeno, u salonu gospode Hubbard.

— Upropastila ju je lakomost - reče Poirot. - Zaveo ju je onaj krasan dijamant na Patricajinu prstenu. Bilo je to ludo od nje, zato što je to odmah potaknulo sumnju da trguje dragim kamenjem - taj podvig s vađenjem dijamanta i njegova zamjena cirkonom. Da, to me je svakako navelo na to da pomislim na Valerie Hobhovse. Ona je bila, bistra, iako je priznala, kad sam je optužio zbog onoga na što je navela, Celiju, i objasnnla mi to na sasvim prihvatljiv način.

— Ali umorstvo! - reče gospođa Hubbard. - Hladnokrvno umorstvo. Ja to stvarno čak ni sada ne mogu vjerovati.

Inspektor Sharpe potišteno je pogleda.

— Mi za sada nismo kadri da je optužimo za ubojstvo Celije Austin - reče on. - Mi smo je zbog krijumčarenja, mirne duše ščepali, naravno. U tome nije bilo pateškoća. Ali optužba zbog umorstva, mnogo je škakljivija. Javni tužilac ne vidi mogućnost za ta. One, je, dabome, imala i motiv i korist ona je možda znala sve o okladi i o tome da Nigel ima kod sebe morfdj, ali mi za to nemamo svjedoka, a treba uzeti u obzir još i druge dvije snnrti. Ona je lako mogla otrovati Celiu pa I gospođu Nicoletas - ali, s druge strane, ona sasvim sigurna nije ubila Patricdju Lane. Ona je zaprava gotovo jedina osoba koja je sasvim čista.