Imprimatur

Кажипрстом десне руке опипавам непрочитане делове књиге и плаши ме тај бесконачни слап, делује ми да бих се могао угушити у сопственом незнању.

Imam dvadeset sedam godina i nemam nikakvu budućnost pred sobom.

je, ako ćemo iskreno, jedino što možeš raditi u ovom gradu. Gledati za guzicama i sisama kako prolaze sve dok jednom ne shvatiš da i tvoj vlastiti život tako prolazi pored tebe. Te grudi mijese tuđe ruke, te usne ljube tuđa usta, na tim tijelima nema tvojih dodira.

Nikad neću razumjeti ljude koji prvo ruše pa onda ponovo grade mostove.

sam crna ovca familije. Ne znam kad i kako sam to postao, ali nisam ništa uradio da to promijenim.

Nije moja mati bila glupa. Samo se previše brinula. Oko nepotrebnih sitnica. Njoj se život sastojao od tih sitnica. Krupne stvari su bile takve kakve jesu. Takve su, šta ćeš, ne moš tu nešto puno učiniti – rekla bi ona. Možda i ne bi. To je bila njena filozofija.

Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko?

Valjda u nekom trenutku i počneš da pričaš sa samim sobom. Da te svi drugi ostave na miru. A možda se to jednostavno desi. I ne primijetiš kad se desilo. Obuzme te jednostavno. A ti nemaš volje da se boriš. Predaš se. To su samo ljudi koji su se predali.

grobljima svijet izgleda kao da ne postoji. Kao da ništa ono tamo, iza ograde koja dijeli žive od mrtvih, više nije ni bitno. Opsjednuti mrtvima, podižemo spomenike u nadi za iskupljenjem nekih davnih grijeha. Ili se možda samo radi o sujeti živih. Čupo je jednom rekao kako je to podizanje spomenika samo bacanje para. Mrtvi se preseljavaju u sjećanja, ono što trune njihova su tijela, a njihove duše otišle su na bolja mjesta. Spomenike podižemo truležnim tijelima koja se raspadaju, da zadovoljimo svoju sujetu, što veći spomenik to veći dokaz naše ljubavi.

u ovom i onom ratu neko je izgubio komad tijela, neko je izgubio komad duše, neko je ostao bez sina, neko bez muža, neko bez ičeg.