Imprimatur

Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko?

se okreće, vadi iz jedne gajbe tri vekne hljeba i pruža mi ih. Uzimam ih u naručje. Mogu da osjetim toplotu svježeg hljeba, njegov predivni miris već mi se zalijepio za nozdrve. Opet se gledamo bez riječi debeljko i ja. Nekoliko sekundi. Onda kažem hvala.

Ovdje nema života i nikad ga neće biti. Šta, da sutra završimo u nekom rovu i pucamo na neke budale koje su isto tako kao i mi bile nesposobne da odu odavde? Jel to?