Melanie Raabe

Moje ime je Linda Conrads. Po zanimanju sam spisateljica. Svake godine discipliniram se napisati jednu knjigu. Moje knjige su veoma uspješne. Imućna sam. Ili, točnije rečeno: imam novaca.

Trideset i osam mi je godina. Bolesna sam. Mediji spekuliraju o nekoj misterioznoj bolesti, koja mi brani da budem vani i slobodno se krećem.

Prošlo je više od deset godina otkako sam posljednji put napustila kuću.

Imam obitelj. Odnosno, bolje rečeno: imam roditelje. Svoje roditelje već godinama nisam vidjela. Ne posjećuju me. Ja njih ne mogu posjetiti. A i rijetko kad se čujemo telefonom.

Postoji jedna stvar na koju ne mislim rado. Doduše, nemoguće mi je ne misliti na nju. A ta stvar ima veze s mojom sestrom. Prošlo je otad već dosta vremena. Voljela sam svoju sestru. Moja sestra zvala se Ana. Moja sestra sad je mrtva. Moja sestra bila je tri godine mlađa od mene. Moja sestra umrla je prije dvanaest godina. Moja sestra nije umrla samo tako. Moja sestra je ubijena. Prije dvanaest godina moja sestra je ubijena, a ja sam je pronašla mrtvu. Ja sam vidjela njezinog ubojicu kako bježi. Vidjela sam ubojičino lice.

Da, ubojica mi je okrenuo lice, a onda je pobjegao. Ne znam zašto je pobjegao. Ne znam zašto nije napao i mene. Znam samo da je moja sestra danas mrtva, a ja nisam.

Moja terapeutkinja smatra da sam u velikoj mjeri traumatizirana.

To je moj život, to sam ja. Zapravo ne želim ni razmišljati o tome.

Znam da bih mogla razgovarati s liječnikom, da bi mi on mogao nešto prepisati, ali ne mogu se natjerati da to učinim. Takav napor čini mi se nevjerojatno velik. Naposljetku, svejedno mi je. Onda naprosto patim od depresije. Mogla bih zauvijek ostati ovdje u krevetu. A i ne bi bio nikakve razlike. Ako ne mogu napuštati kuću, zašto bih uopće morala napuštati ovu spavaću sobu? Ili ovaj krevet? Ili mjesto na kojem upravo ležim? Dan prolazi i noć polagano zauzima njegovo mjesto.

Pada mi na pamet da bih mogla nazvati nekoga. Možda Norberta. On bi došao. On ne samo da mi je nakladnik, nas dvoje smo i prijatelji. Kad bih samo mogla pomicati mišiće lica, nasmiješila bih se pri pomisli na Norberta.

Prisjećam se našega posljednjeg susreta. Sjedili smo u kuhinji, ja sam nam kuhala špagete s bolognese umakom koji sam pripremila sama, a Norbert mi je pričao o svom odmoru u južnoj Francuskoj, o događajima iz nakladničke kuće, o najnovijim ludorijama svoje supruge. Norbert je prekrasan, glasan, zabavan, prepun zanimljivih priča. Njegov smijeh najbolji je na svijetu.

Najbolji na oba svijeta, da budem točnija.

Norbert me je nazvao svojim ekstremofilom. Kad mi je to rekao prvi put, morala sam izguglati taj pojam. I ostala sam zaprepaštena koliko je bio u pravu. Ekstremofili su organizmi koji su se prilagodili ekstremnim uvjetima i na taj način mogu preživjeti u uvjetima sasvim nepogodnim za život. Na silnoj vrućini ili na ekstremnoj hladnoći. U potpunoj tami. U ozračenoj okolini. U kiselini. Ili naprosto, a bit će da je Norbert mislio upravo na taj detalj, u gotovo potpunoj izolaciji. Ekstremofil. Volim tu riječ i volim kad me tako zove. Zvuči kao da sam sve ovo odabrala sama. Kao da volim živjeti na tako ekstreman način. Kao da imam mogućnost izbora.

Trenutačno mogu birati samo hoću li ležati na lijevoj ili desnoj strani, na leđima ili na trbuhu. Prolazi dan ili dva. Trudim se koliko god mogu ne misliti ni na što. U nekom trenutku ustajem, prilazim policama s knjigama koje rube široke zidove moje spavaće sobe, izvlačim nekoliko svezaka, slažem ih na krevetu, stavljam svoj najdraži album Billie Holiday da se

ponavlja u beskonačnost i ponovno se zavlačim pod pokrivač. Slušam, listam i čitam, sve dok me ne počinju boljeti oči, a glazba me smekšava poput vrele kupke.

Spajam se na internet, otvaram Google, ukucavam ime televizijske postaje na kojoj sam vidjela tog muškarca. Nervozna sam, nekoliko puta ukucavam pogrešna slova, tek od trećeg pokušaja uspijevam ostvariti svoju nakanu. Otvaram stranicu informativne redakcije. Pregledavam imena brojnih suradnika. Gotovo pomišljam da sam sve to samo umislila, da taj muškarac uopće ne postoji, da sam ga samo sanjala.

Ali onda ga iznenada pronalazim. Pronalazim ga nakon samo nekoliko klikova. Njega. Čudovište. Monstruma. Prepadam se kad iz monitora iznenada izranja njegova fotografija, instinktivno je pokušavam prekriti dlanom lijeve ruke, ne mogu ga gledati, još ne, zidovi se ponovno tresu, a srce mi mahnito lupa. Koncentriram se na disanje. Zatvaram oči. Sasvim sam

mirna. Dobro je tako. Ponovno ih otvaram i promatram stranicu. Čitam njegovo ime. Njegov životopis. Čitam da je za svoj rad dobivao nagrade. Da ima obitelj. Da vodi uspješan, ispunjen život. Nešto u meni se trga. Osjećam nešto što već godinama nisam osjetila, a to me peče, žari. Polako sklanjam ruku kojom sam prekrila fotografiju na monitoru.

Promatram ga.

Promatram lice muškarca koji je ubio moju sestru.

Bijes mi steže grlo i ja mislim samo još jedno:

Domoći ću se ja tebe.

Sklapam laptop, odlažem ga i ustajem.

Misli mi mahnitaju. Srce divljački udara.

Najnevjerojatnije je to što stanuje sasvim blizu mene! Svaki normalan čovjek ulovio bi ga bez imalo muke. Ali ja sam zatočena u vlastitoj kući. A policija, policija mi ni tada nije vjerovala. Ne zapravo.

Ako, dakle, želim razgovarati s njime, sučeliti se s njime i na neki ga način pozvati na odgovornost, morat ću ga ponukati da dođe k meni. Ali kakav mamac da mu postavim?

Napisat ću novu knjigu. Sve što se tada dogodilo upakirat ću u kriminalistički roman.

Mamac za ubojicu, a i za mene terapija.

Svega teškog nestalo je iz mojeg tijela. Napuštam spavaću sobu, ruke i noge ponovno me slušaju. Odlazim u kupaonicu, tuširam se. Brišem se ručnikom, oblačim i ulazim u radnu sobu, gdje uključujem računalo i počinjem pisati.

Iz romana »Sestre po krvi« Linde Conrads

Jedanaestoga veljače u Prateru ćeš ubiti muškarca po imenu Arthur Grimm«, nastavila je žena. »S dobrim razlogom. I svojom voljom.«

Jedanaestoga veljače u Prateru ćeš ubiti muškarca po imenu Arthur Grimm«, nastavila je žena. »S dobrim razlogom. I svojom voljom.«

Visok je, nekoliko sijedih pramenova provlači se kroz njegovu kratku, tamnu kosu - ali ono što prvo zamjećujem su njegove sive, budne oči. Jednim jedinim pogledom zahvaćaju čitavu prostoriju. Prilazi jedaćem stolu, koji je toliko velik da bi mogao poslužiti i u konferencijskoj dvorani. Odlaže torbu na prvi stolac koji mu je pri ruci, otvara je i baca pogled u njezinu unutrašnjost. Očito se želi uvjeriti da je ponio sve što mu treba.

Charlotta donosi bočice s vodom i čaše. Prilazim stolu na kojem se nalazi nekoliko primjeraka moga novog romana, u kojem opisujem ubojstvo svoje sestre. On i ja znamo da posrijedi nije fikcija, već optužba. Uzimam jednu bočicu, otvaram je, ulijevam vodu u čašu, ruke su mi apsolutno mirne.

Čudovište izgleda isto kao i na televiziji. Zove se Viktor Lenzen.

- Prekrasna vam je kuća - kaže Lenzen i prilazi prozoru.

Gleda prijeko, prema rubu šume.

- Hvala - kažem ja. - Drago mi je da vam se sviđa.

- Otkada stanujete ovdje ? - pita on.

- Otprilike jedanaest godina.

Sjedam na mjesto za stolom što sam ga bila rezervirala za sebe odloživši tamo svoju šalicu s kavom. Mjesto je to koje mi pruža najsnažniji osjećaj sigurnosti: za leđima mi je zid, a u vidnom polju imam vrata. Ako bi mi on htio sjesti sučelice, morat će sjediti okrenut leđima prema vratima. Kod

većine ljudi to izaziva nervozu i nelagodu i umanjuje im sposobnost koncentracije. Ne znam je li to uopće primio na znanje, jer ne pokazuje ništa.

Iz torbe, što je bijaše odložio pokraj stolca na pod, izvlači notes, olovku i kasetofon. Pitam se što još ima unutra.

Charlotta se pristojno povukla u pokrajnju prostoriju. Viktor Lenzen i ja sjedimo jedno nasuprot drugome. Partija može započeti.

- Smijem li vas nešto upitati? - započinje on.

- Pa radi toga ste ovdje, zar ne? - odgovaram i smješkam se.

Viktoru Lenzenu su pedeset i tri godine.

- Jedan-nula za vas. Ali to pitanje ne spada u katalog pitanja službenog intervjua.

Viktor Lenzen je razveden i ima trinaestogodišnju kćer.

- Dakle? - nastavljam.

- Dakle. Pitao sam se samo - no, da, kao što je poznato, vi živite veoma povučeno i posljednji ste veliki intervju dali prije više od deset godina.

Viktor Lenzen studirao je politologiju, povijest i novinarstvo, a potom apsolvirao volonterski staž u časopisu Frankfurter allgemeine Zeitung.

Preselio je u München, tamo je brzo napredovao i postao urednik u jednim minhenskim dnevnim novinama. Onda je otišao u inozemstvo.

- Stalno dajem intervjue - kažem ja.

- Tijekom posljednjih deset godina dali ste točno četiri intervjua, jedan telefonom, a tri elektroničkom poštom, ako sam točno obaviješten.

Viktor Lenzen radio je mnogo godina kao dopisnik iz inozemstva, bio je na Bliskom istoku, u Afganistanu, u Washingtonu, u Londonu, te naposljetku u Aziji.

- Napravili ste domaću zadaću.

- Ima ljudi koji misle da uopće ne postojite - nastavlja on. - Koji misle da je autorica bestselera Linda Conrads zapravo pseudonim nekoga drugog autora.

- Kao što vidite, postojim itekako.

- Istina. I sad ste objavili knjigu. Čitav svijet moljaka vas za intervju, a dobivam ga samo ja. A ja vas nisam čak ni zamolio za to.

Prije pola godine Viktoru Lenzenu ponuđen je posao na jednoj njemačkoj televizijskoj postaji, otad je opet trajno u Njemačkoj i radi za televiziju i neke tiskane medije.

- Kako glasi vaše pitanje? - pitam ga.

Viktor Lenzen slovi kao jedan od najsjajnijih njemačkih novinara i dosad je primio tri nacionalne nagrade.

- Zašto ste odabrali baš mene?

Viktor Lenzen ima životnu družicu po imenu Cora Lessing. Ona stanuje u Berlinu.

- Možda se divim vašem radu?

Viktor Lenzen vjeran je Cori Lessing.

- Možda - kaže on. - Ali ja nisam čak ni novinar kulturne redakcije, nego obično izvještavam o političkim zbivanjima u inozemstvu.

Otkako je ponovno u Njemačkoj, Viktor Lenzen svaki tjedan posjećuje svoju kćer Marie.

- Radije biste da niste ovdje, gospodine Lenzen? - pitam ga.

- Zaboga, nikako, nemojte me, molim vas, shvatiti krivo. Naravno da se smatram počašćenim. Bilo je to samo pitanje.

Majka Viktora Lenzena umrla je početkom devedesetih godina, njegov otac još uvijek stanuje u njegovoj rodnoj kući, koju održava sam. Viktor Lenzen redovito ga posjećuje.

- Imate li još pitanja koja ne spadaju u vaš službeni katalog? -

pokušavam zvučati kao da me sve to zabavlja. - Ili da započnemo?

Viktor Lenzen nakon prestanka radnog vremena s jednim kolegom igra badminton. Viktor Lenzen podupire Amnesty International.

- Hajde da započnemo - kaže on.

Najdraži bend Viktora Lenzena je U2. Rado odlazi u kino i tečno govori četiri strana jezika: engleski, francuski, španjolski, arapski.

- U redu - kažem ja.

- Ili ne, još jedno pitanje - prekida me Lenzen. Oklijeva ili se samo pretvara.

Viktor Lenzen je ubojica.

- Radi se samo o tome... - kaže i ostavlja ostatak rečenice neizgovoren.

Viktor Lenzen je ubojica.

- Jesmo li se nas dvoje možda već susreli? - pita napokon.

Gledam Viktora Lenzena ravno u oči i preda mnom se odjedanput nalazi netko sasvim drugi, drukčiji nego maločas i tu mi iznenada postaje jasno da sam se zabunila. Viktor Lenzen nije glup. Viktor Lenzen je lud.

Preko stola baca se na mene. Moj stolac se ruši i ja padam na leđa, glavom snažno udaram o parket, nemam vremena da bilo što shvatim, nemam vremena čak ni da ispustim krik, jer on se nalazi iznad mene, njegove ruke pronalaze put do moga vrata, ja se trgam, lamatam rukama i nogama, uspravljam se, pokušavam se osloboditi, ali to mi pada odveć teško, jer ruke su mu se već stisnule oko grkljana i on me davi. Zraka, nemam zraka!

Smjesta me hvata panika, preplavljujući me poput vala. Udaram nogama, izvijam se, sva sam se pretvorila u tijelo, u puku želju da preživim. Osjećam krv u žilama, teška je, vrela, gusta, čujem je kako mi šumi u ušima, kako buja i splašnjava. Glava mi se rasprskava. Širom otvaram oči.

On bulji u mene, oči su mu suzne od napora i mržnje, on me mrzi, mislim, ali zašto me mrzi? Njegovo lice je posljednje što vidim. Onda je svemu kraj.

Nisam ja naivna. Tako bi se stvari mogle odvijati. Upravo tako ili nekako

slično. Znam sve o Viktoru Lenzenu, a u isti mah ne znam ništa o njemu.

Ipak, učinit ću to. Toliko dugujem Ani.

Uzimam telefon, osjećam u ruci njegovu težinu. Duboko udišem.

Ukucavam broj minhenskih novina za koje Viktor Lenzen piše i molim da me spoje s uredništvom.

Smatram da postoji samo jedan pravi način kako izaći na kraj s pretrpljenom nepravdom. Ako te netko gurne, ti ga gurni dvaput jače. To naučiš još u vrtiću. (Ili ne naučiš nikada.)