Melanie Raabe

Moje ime je Linda Conrads. Po zanimanju sam spisateljica. Svake godine discipliniram se napisati jednu knjigu. Moje knjige su veoma uspješne. Imućna sam. Ili, točnije rečeno: imam novaca.

Trideset i osam mi je godina. Bolesna sam. Mediji spekuliraju o nekoj misterioznoj bolesti, koja mi brani da budem vani i slobodno se krećem.

Prošlo je više od deset godina otkako sam posljednji put napustila kuću.

Imam obitelj. Odnosno, bolje rečeno: imam roditelje. Svoje roditelje već godinama nisam vidjela. Ne posjećuju me. Ja njih ne mogu posjetiti. A i rijetko kad se čujemo telefonom.

Postoji jedna stvar na koju ne mislim rado. Doduše, nemoguće mi je ne misliti na nju. A ta stvar ima veze s mojom sestrom. Prošlo je otad već dosta vremena. Voljela sam svoju sestru. Moja sestra zvala se Ana. Moja sestra sad je mrtva. Moja sestra bila je tri godine mlađa od mene. Moja sestra umrla je prije dvanaest godina. Moja sestra nije umrla samo tako. Moja sestra je ubijena. Prije dvanaest godina moja sestra je ubijena, a ja sam je pronašla mrtvu. Ja sam vidjela njezinog ubojicu kako bježi. Vidjela sam ubojičino lice.

Da, ubojica mi je okrenuo lice, a onda je pobjegao. Ne znam zašto je pobjegao. Ne znam zašto nije napao i mene. Znam samo da je moja sestra danas mrtva, a ja nisam.

Moja terapeutkinja smatra da sam u velikoj mjeri traumatizirana.

To je moj život, to sam ja. Zapravo ne želim ni razmišljati o tome.

Znam da bih mogla razgovarati s liječnikom, da bi mi on mogao nešto prepisati, ali ne mogu se natjerati da to učinim. Takav napor čini mi se nevjerojatno velik. Naposljetku, svejedno mi je. Onda naprosto patim od depresije. Mogla bih zauvijek ostati ovdje u krevetu. A i ne bi bio nikakve razlike. Ako ne mogu napuštati kuću, zašto bih uopće morala napuštati ovu spavaću sobu? Ili ovaj krevet? Ili mjesto na kojem upravo ležim? Dan prolazi i noć polagano zauzima njegovo mjesto.

Pada mi na pamet da bih mogla nazvati nekoga. Možda Norberta. On bi došao. On ne samo da mi je nakladnik, nas dvoje smo i prijatelji. Kad bih samo mogla pomicati mišiće lica, nasmiješila bih se pri pomisli na Norberta.

Prisjećam se našega posljednjeg susreta. Sjedili smo u kuhinji, ja sam nam kuhala špagete s bolognese umakom koji sam pripremila sama, a Norbert mi je pričao o svom odmoru u južnoj Francuskoj, o događajima iz nakladničke kuće, o najnovijim ludorijama svoje supruge. Norbert je prekrasan, glasan, zabavan, prepun zanimljivih priča. Njegov smijeh najbolji je na svijetu.

Najbolji na oba svijeta, da budem točnija.

Norbert me je nazvao svojim ekstremofilom. Kad mi je to rekao prvi put, morala sam izguglati taj pojam. I ostala sam zaprepaštena koliko je bio u pravu. Ekstremofili su organizmi koji su se prilagodili ekstremnim uvjetima i na taj način mogu preživjeti u uvjetima sasvim nepogodnim za život. Na silnoj vrućini ili na ekstremnoj hladnoći. U potpunoj tami. U ozračenoj okolini. U kiselini. Ili naprosto, a bit će da je Norbert mislio upravo na taj detalj, u gotovo potpunoj izolaciji. Ekstremofil. Volim tu riječ i volim kad me tako zove. Zvuči kao da sam sve ovo odabrala sama. Kao da volim živjeti na tako ekstreman način. Kao da imam mogućnost izbora.

Trenutačno mogu birati samo hoću li ležati na lijevoj ili desnoj strani, na leđima ili na trbuhu. Prolazi dan ili dva. Trudim se koliko god mogu ne misliti ni na što. U nekom trenutku ustajem, prilazim policama s knjigama koje rube široke zidove moje spavaće sobe, izvlačim nekoliko svezaka, slažem ih na krevetu, stavljam svoj najdraži album Billie Holiday da se

ponavlja u beskonačnost i ponovno se zavlačim pod pokrivač. Slušam, listam i čitam, sve dok me ne počinju boljeti oči, a glazba me smekšava poput vrele kupke.

Spajam se na internet, otvaram Google, ukucavam ime televizijske postaje na kojoj sam vidjela tog muškarca. Nervozna sam, nekoliko puta ukucavam pogrešna slova, tek od trećeg pokušaja uspijevam ostvariti svoju nakanu. Otvaram stranicu informativne redakcije. Pregledavam imena brojnih suradnika. Gotovo pomišljam da sam sve to samo umislila, da taj muškarac uopće ne postoji, da sam ga samo sanjala.

Ali onda ga iznenada pronalazim. Pronalazim ga nakon samo nekoliko klikova. Njega. Čudovište. Monstruma. Prepadam se kad iz monitora iznenada izranja njegova fotografija, instinktivno je pokušavam prekriti dlanom lijeve ruke, ne mogu ga gledati, još ne, zidovi se ponovno tresu, a srce mi mahnito lupa. Koncentriram se na disanje. Zatvaram oči. Sasvim sam

mirna. Dobro je tako. Ponovno ih otvaram i promatram stranicu. Čitam njegovo ime. Njegov životopis. Čitam da je za svoj rad dobivao nagrade. Da ima obitelj. Da vodi uspješan, ispunjen život. Nešto u meni se trga. Osjećam nešto što već godinama nisam osjetila, a to me peče, žari. Polako sklanjam ruku kojom sam prekrila fotografiju na monitoru.

Promatram ga.

Promatram lice muškarca koji je ubio moju sestru.

Bijes mi steže grlo i ja mislim samo još jedno:

Domoći ću se ja tebe.

Sklapam laptop, odlažem ga i ustajem.

Misli mi mahnitaju. Srce divljački udara.

Najnevjerojatnije je to što stanuje sasvim blizu mene! Svaki normalan čovjek ulovio bi ga bez imalo muke. Ali ja sam zatočena u vlastitoj kući. A policija, policija mi ni tada nije vjerovala. Ne zapravo.

Ako, dakle, želim razgovarati s njime, sučeliti se s njime i na neki ga način pozvati na odgovornost, morat ću ga ponukati da dođe k meni. Ali kakav mamac da mu postavim?