Nikom ni riječi

Dok sam sjedio u sobi za preglede i čekao svog prvog pacijenta, ponovno sam odvrtio film Lowellova posjeta. Razmišljao sam o tim dvama tijelima. Razmišljao sam o krvavoj drvenoj palici. I dopustio sam si razmišljati o žigosanju.

Elizabethino tijelo pronađeno je kraj ceste 80 pet dana nakon otmice. Mrtvozornik je procijenio da je bila mrtva dva dana. To je značilo da je tri dana provela živa s Elrovem Kellertonom, poznatijim kao KillRoy. Tri dana. Nasamo s čudovištem. Tri izlaska i zalaska sunca, uplašena, u mraku i u silnoj agoniji. Jako se trudim ne razmišljati o tome. Postoje mjesta do kojih misli ne bi trebale ići; svejedno ih tamo usmjeravamo.

KillRoy je uhvaćen tri tjedna poslije. Priznao je da je ubio četrnaest žena u krvavom pohodu koji je započeo sa studenticom u Ann Arboru, a završio s prostitutkom u Bronxu. Svih četrnaest nađene su odbačene kraj ceste kao smeće. Sve su također bile žigosane slovom K. Žigosane na isti način kao i stoka. Drugim riječima, Elroy Kellerton uzeo je metalni žarač, zario ga u gorući plamen, stavio zaštitnu rukavicu na ruku, pričekao da žarač postane rastaljeno crven od žara i onda žigosao predivnu kožu moje Elizabeth uz cvrčeće pištanje.

Gandleov mobitel je zavibrirao. Javio se i rekao, "Da."

"Identificirali su tijela na jezeru."

"I?"

"Oni su. Isuse Bože, to su Bob i Mel."

Gandle je zatvorio oči.

"Što to znači, Larry?"

"Ne znam."

"Pa što ćemo napraviti?"

Larry Gandle znao je da nije bilo izbora. Morat će razgovarati s Griffinom Scopeom. To će izvući neugodne uspomene. Osam godina. Nakon osam godina. Gandle je odmahnuo glavom. Starčevo će se srce ponovno slomiti.

"Ja ću to srediti."

Sutra u isto vrijeme plus dva sata na bigfoot.com.

Poruka će ti biti ostavljena pod:

Korisničko ime: Ulica šišmiš

Lozinka: Teen

Ispod toga, na dnu ekrana, još samo pet riječi:

Oni promatraju. Nikom ni riječi.

Elizabeth i ja igrali bismo jednu dječju igru. Možda ste je i vi igrali. Uzmete svoje krsno ime i stavite umjesto prvog, onda uzmete ime ulice iz djetinjstva i stavite ga kao prezime. Na primjer, moje puno ime je David Craig Beck i odrastao sam u Ulici Darby. Tako bih bio Craig Darby. A Elizabeth bi bila...

Sarah Goodhart.

Što se do vraga događa?

Pogledao sam prazni ekran i istina me ponovno pogodila: upravo sam vidio Elizabeth.

Mogao sam to pokušati zdravorazumski odbaciti. Ali ovo nije bio san. Imao sam snove u kojima je Elizabeth živa. Previše njih. U većini bih jednostavno prihvatio njezin povratak iz groba, prezahvalan da to dovodim u pitanje ili sumnjam. Posebno se sjećam jednog sna u kojem smo bili zajedno - ne sjećam se što smo radili, čak ni gdje smo bili - i upravo sam tada, usred našeg smijeha, sa zastrašujućom sigurnošću shvatio da sanjam, da ću se ubrzo probuditi sam. Sjećam se sna - kako u tom trenutku posežem za Elizabeth i hvatam je, vukući je bliže, očajnički je pokušavajući povući natrag k sebi.

Znao sam što su snovi. Ono što sam vidio na računalu nije bio jedan od njih.

A nije bio ni duh. Nije da vjerujem u njih, ali ako ste neodlučni, možete bar odbaciti predrasude. No duhovi ne stare. Elizabeth na kompjuteru da. Ne puno, ali prošlo je osam godina. Duhovi također ne šišaju kosu. Sjetio sam se one duge pletenice koja joj je visjela niz leđa na mjesečini. I sjetio sam se moderne kratke frizuru koju sam upravo vidio. I sjetio sam se tih očiju, očiju u koje sam gledao od svoje sedme godine.

Bila je to Elizabeth. Još je živa.

Osjetio sam da mi opet naviru suze, ali ovaj sam im se put othrvao. Čudno je to. Uvijek sam lako plakao, no nakon oplakivanja Elizabeth kao da više nisam mogao plakati. Nije da sam se isplakao do kraja ili da su mi presušile suze ili već neka takva besmislica. Ili da sam otupio od boli, iako je možda malim dijelom bilo nešto u tome. Ono što mislim da se dogodilo je da sam instinktivno zauzeo obrambeni položaj. Kad je Elizabeth umrla, širom sam otvorio vrata i pustio bol da uđe. Posve sam se prepustio. I boljelo je. Boljelo je tako prokleto jako da neki pradavni refleks u meni sada nije dopuštao da se to ponovi.

Ne znam koliko sam dugo sjedio tamo. Možda pola sata. Pokušao sam usporiti disanje i smiriti se. Htio sam biti racionalan. Morao sam biti racionalan. Već sam trebao biti u kući Elizabethinih roditelja, ali u ovome trenutku bilo mi je nezamislivo doći pred njih.

Tada sam se sjetio još nečeg.

Sarah Goodhart.

Nisam se mogao pomaknuti. Osjeti su mi bili iznad granice preopterećenja. Svaki dio mene bio je umrtvljen.

Nije moglo biti. Znao sam to. Elizabeth nije pala s jahte i nije smatrana utopljenom pa da joj tijelo nikad nije pronađeno. Nije izgorjela toliko da se ne može prepoznati ili tako nešto. Njezino tijelo pronađeno je u jarku kraj ceste 80. Pretučeno, možda, no identificirano.

Ali nisi je ti identificirao...

Možda i nije, no identificirala su je dva člana uže obitelji: njezin otac i stric. U stvari, Hoyt Parker, moj tast, bio je taj koji mi je rekao da je Elizabeth mrtva. Došao je u moju bolničku sobu sa svojim bratom Kenom nedugo nakon što mi se vratila svijest. Hoyt i Ken bili su krupni, prosijedi i kamenih lica. Jedan njujorški policajac, drugi agent FBI-a, obojica ratni veterani mesnatih tijela i krupnih, neoblikovanih mišića. Skinuli su svoje šešire i pokušali mi priopćiti vijest s polurezerviranim suosjećanjem profesionalaca, no nisam pao na to, a ni oni se nisu jako trudili podvaliti mi.

Pa što sam to onda upravo vidio?

Ekranom su i dalje pretjecale rijeke pješaka. Još sam malo buljio, pokušavajući je vratiti snagom misli. Ništa od toga. Gdje je to uopće? Bio je to grad s uobičajenom vrevom na ulicama, to je bilo sve što sam mogao reći. Na kraju krajeva, mogao je biti i New York.

Najlon na podu.

Ležao je na njemu. Više od toga, krvario je po njemu. Zato je bio tamo. Stavili su ga dolje radi lakšeg čišćenja.

"Hoćeš li mi početi pričati ono što želim čuti", rekao je krupni, "ili da pucam ponovno?"

Vic je počeo pričati. Sve im je rekao. Rekao im je gdje je ostatak novaca. Rekao im je gdje su dokazi. Krupni ga je pitao ima li pomagače. Rekao je da nema. Krupni je pucao u Vicovo drugo koljeno. Ponovno ga je pitao ima li pomagače. Vic je opet rekao da nema. Krupni ga je pogodio u desni gležanj.

Sat vremena poslije Vic je molio krupnog da mu puca u glavu. Dva sata potom krupni mu je udovoljio.

Nježno sam pomilovao ženino lice i osjetio kako mi je srce stalo i poskočilo u isto vrijeme.

"Elizabeth", šapnuo sam.

Ostala je tamo još trenutak ili dva. Onda je rekla nešto u kameru. Nisam je mogao čuti, ali mogao sam joj čitati s usana.

"Žao mi je", izgovorila je moja mrtva žena. I onda je otišla.

Pretraživač je prestao učitavati. Na ekranu sam vidio crnobijeli prizor ulice. Ostatak stranice bio je prazan. Bez natpisa ili naslova. Znao sam da se može namjestiti tako da hvatate samo određeno polje. To je ovdje bio slučaj.

Pogledao sam sat na kompjuteru. 18:12.18.

Kamera je pokazivala prilično prometan ugao ulice, s visine od kojih četiri i pol metra. Nisam znao koji je to ugao niti koji grad gledam. No, definitivno je bio veći grad. Pješaci su se uglavnom kretali zdesna nalijevo, spuštenih glava, pognutih ramena, s aktovkama u rukama, izmoždeni na kraju radnoga dana, vjerojatno na putu prema vlaku ili autobusu. Sasvim desno mogao sam vidjeti rub pločnika. Pješaci su nadolazili u valovima, vjerojatno u skladu s promjenom svjetla na semaforu.

Namrštio sam se. Zašto mi je netko poslao ovaj isječak? Sat je pokazivao 18:14.21. Manje od minute.

Držao sam pogled prilijepljen uz ekran i čekao odbrojavanje kao da je Stara godina. Puls mi se ubrzavao. Deset, devet, osam...

Još jedan ljudski jjlimni val prošao je zdesna nalijevo. Maknuo sam pogled sa sata. Četiri, tri, dva. Držao sam dah i čekao. Kad sam ponovno pogledao na sat, pisalo je:

18:15.02.

Ništa se nije dogodilo - no s druge strane, što sam očekivao?

Ljudski plimni val je opao i ponovno, na sekundu ili dvije, nikoga nije bilo na slici. Naslonio sam se, udahnuvši. Šala, vjerojatno. Uvrnuta šala, zasigurno. Bolesna čak. No usprkos tomu–

I tada je izišao netko tko je stajao točno ispod kamere. Izgledalo je kao da se ta osoba cijelo vrijeme tamo skrivala.

Nagnuo sam se prema naprijed.

Bila je žena. Toliko sam mogao vidjeti, iako mi je bila okrenuta leđima. Kratka kosa, ali definitivno žena. Iz ovog kuta još nisam uspio razabrati nijedno lice. Ni sad nije bilo drugačije. Bar ne isprva.

Žena je stala. Zurio sam u njezino tjeme, gotovo je tjerajući snagom volje da podigne pogled. Napravila je još jedan korak. Sada je bila na sredini ekrana. Netko drugi je prošao. Žena je nepomično stajala. Tada se okrenula i polako podizala glavu sve dok pogled nije usmjerila ravno u kameru.

Srce mi je stalo.

Gurnuo sam šaku u usta i zatomio vrisak. Nisam mogao disati. Nisam mogao misliti. Oči su mi se napunile suzama koje su počele teći niz obraze. Nisam ih brisao.

Buljio sam u nju. Ona je buljila u mene.

Još jedna masa pješaka prošla je ekranom. Neki od njih sudarili su se s njom, ali žena se nije micala.

Usput, on je još uvijek živ. KillRov, mislim. Naš sustav žalbi na presudu omogućuje ovom čudovištu priliku da diše, čita, govori, bude intervjuiran na CNN-u, prima dobročinitelje, smiješi se. U međuvremenu njegove žrtve trunu. Kao što rekoh, Bog ima smisla za humor.