Nikom ni riječi

Dok sam sjedio u sobi za preglede i čekao svog prvog pacijenta, ponovno sam odvrtio film Lowellova posjeta. Razmišljao sam o tim dvama tijelima. Razmišljao sam o krvavoj drvenoj palici. I dopustio sam si razmišljati o žigosanju.

Elizabethino tijelo pronađeno je kraj ceste 80 pet dana nakon otmice. Mrtvozornik je procijenio da je bila mrtva dva dana. To je značilo da je tri dana provela živa s Elrovem Kellertonom, poznatijim kao KillRoy. Tri dana. Nasamo s čudovištem. Tri izlaska i zalaska sunca, uplašena, u mraku i u silnoj agoniji. Jako se trudim ne razmišljati o tome. Postoje mjesta do kojih misli ne bi trebale ići; svejedno ih tamo usmjeravamo.

KillRoy je uhvaćen tri tjedna poslije. Priznao je da je ubio četrnaest žena u krvavom pohodu koji je započeo sa studenticom u Ann Arboru, a završio s prostitutkom u Bronxu. Svih četrnaest nađene su odbačene kraj ceste kao smeće. Sve su također bile žigosane slovom K. Žigosane na isti način kao i stoka. Drugim riječima, Elroy Kellerton uzeo je metalni žarač, zario ga u gorući plamen, stavio zaštitnu rukavicu na ruku, pričekao da žarač postane rastaljeno crven od žara i onda žigosao predivnu kožu moje Elizabeth uz cvrčeće pištanje.

Nježno sam pomilovao ženino lice i osjetio kako mi je srce stalo i poskočilo u isto vrijeme.

"Elizabeth", šapnuo sam.

Ostala je tamo još trenutak ili dva. Onda je rekla nešto u kameru. Nisam je mogao čuti, ali mogao sam joj čitati s usana.

"Žao mi je", izgovorila je moja mrtva žena. I onda je otišla.

Pretraživač je prestao učitavati. Na ekranu sam vidio crnobijeli prizor ulice. Ostatak stranice bio je prazan. Bez natpisa ili naslova. Znao sam da se može namjestiti tako da hvatate samo određeno polje. To je ovdje bio slučaj.

Pogledao sam sat na kompjuteru. 18:12.18.

Kamera je pokazivala prilično prometan ugao ulice, s visine od kojih četiri i pol metra. Nisam znao koji je to ugao niti koji grad gledam. No, definitivno je bio veći grad. Pješaci su se uglavnom kretali zdesna nalijevo, spuštenih glava, pognutih ramena, s aktovkama u rukama, izmoždeni na kraju radnoga dana, vjerojatno na putu prema vlaku ili autobusu. Sasvim desno mogao sam vidjeti rub pločnika. Pješaci su nadolazili u valovima, vjerojatno u skladu s promjenom svjetla na semaforu.

Namrštio sam se. Zašto mi je netko poslao ovaj isječak? Sat je pokazivao 18:14.21. Manje od minute.

Držao sam pogled prilijepljen uz ekran i čekao odbrojavanje kao da je Stara godina. Puls mi se ubrzavao. Deset, devet, osam...

Još jedan ljudski jjlimni val prošao je zdesna nalijevo. Maknuo sam pogled sa sata. Četiri, tri, dva. Držao sam dah i čekao. Kad sam ponovno pogledao na sat, pisalo je:

18:15.02.

Ništa se nije dogodilo - no s druge strane, što sam očekivao?

Ljudski plimni val je opao i ponovno, na sekundu ili dvije, nikoga nije bilo na slici. Naslonio sam se, udahnuvši. Šala, vjerojatno. Uvrnuta šala, zasigurno. Bolesna čak. No usprkos tomu–

I tada je izišao netko tko je stajao točno ispod kamere. Izgledalo je kao da se ta osoba cijelo vrijeme tamo skrivala.

Nagnuo sam se prema naprijed.

Bila je žena. Toliko sam mogao vidjeti, iako mi je bila okrenuta leđima. Kratka kosa, ali definitivno žena. Iz ovog kuta još nisam uspio razabrati nijedno lice. Ni sad nije bilo drugačije. Bar ne isprva.

Žena je stala. Zurio sam u njezino tjeme, gotovo je tjerajući snagom volje da podigne pogled. Napravila je još jedan korak. Sada je bila na sredini ekrana. Netko drugi je prošao. Žena je nepomično stajala. Tada se okrenula i polako podizala glavu sve dok pogled nije usmjerila ravno u kameru.

Srce mi je stalo.

Gurnuo sam šaku u usta i zatomio vrisak. Nisam mogao disati. Nisam mogao misliti. Oči su mi se napunile suzama koje su počele teći niz obraze. Nisam ih brisao.

Buljio sam u nju. Ona je buljila u mene.

Još jedna masa pješaka prošla je ekranom. Neki od njih sudarili su se s njom, ali žena se nije micala.