Nevini

Znam da nisi u Ritzu”, reče Matt. “Znam da si to bila ti s plavom vlasuljom. Znam da se ne radi o šali. Čak znam i za Charlesa Talleyja, stoga me nazovi i objasni mi o čemu se radi.”

Loren nije gubila vrijeme na uvod. “Dolazi li Matt Hunter često ovamo?”

“Matt? Naravno.”

Djevojka je odgovorila bez oklijevanja. Loren sakrije osmijeh. Ah, ta mladost.

“Kako često?”

Kyra - definitivno joj je to bilo ime - se pomakne, sada pomalo oprezno, ali i dalje je bila mladenački otvorena. Dokle god Loren bude imala autoritet, ona će odgovarati na pitanja.

“Ne znam, nekoliko puta tjedno valjda.”

“Dobar tip?”

“Molim?”

“Matt Hunter, je li dobar tip?” Kyra se široko osmjehne. “Sjajan.”

“Dobar s djecom?”

“Najbolji.”

Loren kimne hineći nezainteresiranost. “Je li sinoć bio ovdje?” upita najležernije što je mogla.

Ali Kyra nakrivi glavu u stranu. “Zar niste to već pitali gospođu Hunter?”

“Samo želim potvrditi. Bio je ovdje, je li tako?”

“Aha.”

“Cijelu noć?”

“Bila sam u gradu s prijateljima. Ne znam.”

“Na kauču je posteljina. Tko je na njemu spavao?” Ona slegne ramenima. “Pretpostavljam Matt.”

Loren odluči riskirati i pogleda iza sebe. Marsha Hunter nestane s prozora. Sad je vjerojatno išla prema stražnjim vratima. Djevojka se zasigurno neće sjećati što je bilo drugoga lipnja.

Zasad je Loren imala dovoljno podataka, iako nije imala pojma što sve to znači.

“Znate li gdje Matt stanuje?”

“Mislim u Irvingtonu.”

Loren kimne i okrene se prema hladnjaku. “Ovaj muškarac,” ona pokaže na njega prstom i ponovno pogleda Marshu, “to je Matt Hunter, zar ne?”

S Marshina lica iščezne sva susretljivost. “Gospođo Hunter?”

“Što želite?”

Prije je bilo tragova topline. Sada su nestali. “Poznavala sam ga”, reče Loren. “Prije puno godina.” Tišina.

“U osnovnoj školi. Oboje smo išli u Burnet Hill.” Marsha prekriži ruke. Nije se dala zavarati. “U kakvoj ste vas dvoje vezi?”

“On je moj šurjak”, odgovori Marsha. “I dobar je čovjek.”

Da, svakako, pomisli Loren. Krasan čovjek. Čitala je o njegovoj presudi za ubojstvo bez predumišljaja. Matt Hunter je izdržao kaznu u strogome zatvoru. Ozbiljnu kaznu koliko joj je poznato. Iznenada se sjeti složene posteljine na kauču.

“Dolazi li vam Matt često u posjet? Hoću reći, zato što je dječacima stric.”

“Istražiteljice Muse?”

“Da?”

“Voljela bih da sada odete.”

“Zašto?”

“Matt Hunter nije kriminalac. Ono što se dogodilo bio je nesretan slučaj. On je itekako za to platio.”

Loren je šutjela nadajući se da će Marsha nastaviti. Ali ona nije. Nakon nekoliko trenutaka Loren uvidje kako je dosadašnji način ispitivanja vjerojatno neće nikamo dovesti. Bolje da nastavi otvorenije.

“Sviđao mi se”, reče Loren. “Molim?”

“Kada smo bili klinci. Bio je drag.”

To je bila istina. Matt Hunter je bio prilično dobar tip, jedan od onih koji su se željeli uklopiti u Livingston i vjerojatno se nije trebao toliko truditi. “Ostavljam vas”, reče Loren.

“Hvala.”

“Ukoliko se sjetite nečega u vezi poziva od drugoga lipnja...”

“Javit ću vam.”

“Smijem li porazgovarati s vašom dadiljom prije negoli odem?” Marsha uzdahne i slegne ramenima.

“Hvala.” Loren ispruži ruku prema kvaki. “Smijem li vas nešto pitati?” dovikne Marsha. Loren se okrene prema njoj.

“Je li ta časna ubijena?”

“Zašto pitate?”

Marsha ponovno slegne ramenima. “Pa zar to nije logično pitanje? Zašto biste inače bili ovdje?”

“Žao mi je, ne smijem s vama raspravljati o pojedinostima slučaja.”

Marsha nije ništa rekla. Loren otvori vrata i krene u dvorište. Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. Dugi lipanjski dani. Dječaci su trčali i igrali se predivno zaneseni. Odrasli se nikad ne bi znali tako igrati. Ni da im život ovisi o tome. Loren se sjeti svojeg djetinjstva kada se satima poput dječaka igrala raznih igara i nikada, ni na trenutak joj nije bilo dosadno.

Upravo su iscrpili sve teme kada zazvoni Mattov mobitel. On pogleda tko zove. Na ekranu je pisalo: “Broj nepoznat”. Matt prisloni prijamnik na uho.

“Halo?”

“Hej.” Neki je muškarac šaptao. “Pogodi što upravo radim s tvojom ženom?”

Što ti doista znaš o Oliviji? Mislim, o njezinoj prošlosti?”

“Znam sve - odakle je, gdje je išla u školu...”

“A o njezinoj obitelji?”

“Majka ju je napustila kad je bila vrlo mala. Otac joj je umro kad je imala dvadeset i jednu godinu.”

“Ima li braće ili sestara?”

“Nema.”

“Znači otac ju je sam podizao?”

“U biti da. Pa?” Cingle nastavi. “Gdje je odrasla?”

“U Northwaysu, u Virginiji.”

Cingle to zapiše. “Tamo je išla na koledž, zar ne?” Matt kimne. “Pohađala je sveučilište Virginija.”

“Što još?”

“Kako to misliš, što još? A što bi još moglo biti? Osam godina radi za DataBetter i partneri. Najdraža joj je boja plava. Ima zelene oči. Čita više od bilo kojeg ljudskog bića koje poznajem. Priznaje da voli sladunjave Hallmark filmove. Znam da će ti od ovoga možda pozliti, ali kad se probudim i Olivia je pokraj mene, ja znam, znam da na svijetu nema sretnijeg čovjeka od mene.

Broj koji ste tražili registriran je na ime Marsha Hunter, Darby Terrace 38, Livingston, New Jersey.”

Majka Katherine je proučavala prvu stranicu, liznula prst, okrenula sljedeću. Kemijskom nešto zaokruži.

“Evo ovaj.”

Ona vrati papir Loren. Pozivni je broj bio 973. Znači negdje u New Jerseyju, otprilike pedesetak kilometara od mjesta na kojemu su se nalazile. Broj je nazvan prije tri tjedna. Poziv je trajao šest minuta. Vjerojatno ništa važno.

Na ormariću, iza stola majke Katherine, Loren primijeti kompjuter. Bilo je neobično zamisliti nadstojnicu kako surfa mrežom, ali čini se da je u današnje doba sve bilo moguće.

“Smijem li se poslužiti vašim kompjuterom?” upita Loren. “Naravno.”

Loren pokuša jednostavno pretraživanje broja putem Googlea. Ništa. “Pokušavaš li pronaći kome pripada taj broj?” upita majka Katherine. “Da.”

“Po podacima koje Verizon daje na svojoj internetskoj stranici taj broj nije registriran.”

Loren je pogleda. “Već ste pokušali?”

“Pregledala sam sve brojeve.”

“Ah, tako”, reče Loren.

“Samo kako bih se uvjerila da nismo ništa previdjeli.”

“Vrlo ste temeljiti.”

Majka Katherine kimne visoko podignute glave. “Pretpostavljam da možeš ući u trag brojevima koji nisu prijavljeni.”

“Mogu.”

“Želiš li sada vidjeti sobu sestre Mary Rose?”

“Da.”

Soba je bila upravo onakva kakvu ste mogli očekivati - malena, golih bijelih neravnih betonskih zidova, veliki križ iznad uske postelje, jedan prozor. Kao u spavaonici. Prostorija je imala toplinu i individualnost jeftine motelske sobe. U njoj nije bilo ničeg osobnog, ničeg što bi govorilo o ženi koja je tu živjela, kao da je to i bio cilj sestre Mary Rose.

“Za otprilike sat vremena stižu tehničari krim odjela”, reče Loren. “Tražit će otiske, dlake i slično.”

Majka Katherine polako podigne ruku do usana. “Znači onda i ti misliš da je ona...?”

“Nemojte naprečac zaključivati, dobro?”

Kada je vidio dvije fotografije - klasičnu sprijeda i iz profila - gotovo je uzviknuo. Rukama se grčevito primio za stol. Osjećao se kao da pada.

“Znači, prepoznaješ ga?” upita Cingle.

Prepoznao ga je. Isti onaj podrugljivi osmijeh. Ista modrocrna kosa. Charles Talley je bio muškarac čiji je lik vidio na svojemu mobitelu.

To je sve što njemu predstavlja ta mlada žena. Seks. Rasterećenje. Fizičku potrebu.”

“Zar vam to ne smeta?”

“Ne radi se o meni.” Matt ne reče ništa.

“Kada malo razmisliš o tome, vrlo je jednostavno: Clarku je potrebno nešto što meni uopće nije u interesu da mu pružim. Stoga to pokušava pronaći na drugome mjestu.” Sonya primijeti izraz njegova lica. Ona uzdahne i stavi ruke na bedra. “Dat ću ti primjer. Da Clark recimo voli poker, a ja ga ne želim igrati...”

“Ma dajte, Sonya, to nije isto.”

“Nije li?”

“Seks i poker?”

“Dobro, u redu, ostanimo kod tjelesnih ugoda. Profesionalna masaža. Svakoga tjedna Clarka u klubu masira maser po imenu Gary...”

“Ni to nije isto.”

“Ali zar ne vidiš? Isto je. Seks s tom djevojkom nema veze s prisnošću. To je samo fizički čin, poput masaže leđa ili rukovanja. Zašto bi mi onda to trebalo smetati?”

Sonya ga pogleda očekujući njegov odgovor.

“Ja se s time ne bih složio”, reče Matt.

Na njezinim je usnama bio blagi osmijeh. Sonya je voljela intelektualne igrice. Voljela je izazov. Pitao se misli li ona doista to što govori ili ga samo iskušava.

“I, što ćeš poduzeti?” upita ona. “Olivia se sutra vraća kući.”

“Misliš li da ćeš moći pričekati do tada?”

“Pokušat ću.”

Nije skidala pogled s njega. “Što?” upita on.

“Ne možemo pobjeći od te teme, zar ne? Mislila sam...” Ona zastane. “Što ste mislili?”

Pogledi im se sretnu. “Znam da je to grozan klišej, ali sve mi se činilo poput noćne more. Vijesti o Stephenu. Suđenje. Stalno sam čekala da se probudim i saznam kako se radi o okrutnoj šali i da je sve u redu.”

I on se jednako osjećao. Kao da je zarobljen u lošemu snu čekao da dođe do vrhunca radnje u Skrivenoj kameri kada će se pojaviti Stephen neozlijeđen i nasmijan.

“Ali sad se sve u životu čini obrnutim, nije li tako, Matt?”

On kimne.

“Umjesto da vjeruješ kako je sve loše što ti se događa noćna mora iz koje ćeš se probuditi,” nastavi ona, “ti misliš kako je dobro samo privid. A to je upravo učinio poziv koji si primio. Probudio te iz dobrog sna.”

On nije mogao govoriti.

“Znam da se nikada neću moći pomiriti s onim što se dogodilo”, reče Sonya McGrath. “To je jednostavno nemoguće. Ali mislila sam... nadala sam se da bi ti možda mogao.”

Matt je čekao da ona još nešto kaže, ali ona nije. Iznenada je ustala kao da je previše rekla.

Zajedno su se uputili prema izlazu. Sonya ga poljubi u obraz i njihov je zagrljaj ovoga puta trajao dulje nego obično.

Toj je ženi, Sonyji McGrath, govorio stvari koje se nije usudio nikome reći. Nikad joj nije lagao, nikad nije izmišljao ili uljepšavao stvari.

Kada je završio, Sonya ga upita: “Misliš li da Olivia ima ljubavnika?”

“Dokazi su prilično jasni.”

“Ali?”

“Ali naučio sam da dokazi rijetko objašnjavaju cjelokupnu situaciju.” Sonya kimne. “Trebao bi je ponovno nazvati”, reče ona.

“Već jesam.” ,

“Pokušaj je nazvati u hotel.”

“Jesam.”

“Nije je bilo?”

“Čak nije ni prijavljena.”

“U Bostonu postoje dva Ritz-Carltona.”

“Nazvao sam oba.”

“Ah.” Ona se nasloni i stavi ruku na bradu. “I tako, sad znaš da ti Olivia nešto taji.”

“Da.”

Sonya se zamisli. Nikad nije upoznala Oliviju, ali je znala o Mattovu odnosu s njom više od bilo koga. Izgledala je zabrinuto. “Što je?” upita on. “Samo pokušavam naći uvjerljivi razlog za njezino ponašanje.”

“I?”

“Nisam ništa smislila.” Ona slegne ramenima i otpije gutljaj kave. “Tvoja veza s Olivijom mi se uvijek činila neobičnom.”

“Zašto?”

“Zato što ste se ponovno našli deset godina nakon što ste zajedno proveli noć.”

“Da, proveli smo zajedno noć, ali nije bilo seksa.”

“Možda je u tome stvar.”

“Ne shvaćam vas.”

“Da je bilo seksa, možda bi nestalo čarolije. Ljudi tvrde kako je vođenje ljubavi najintimnija stvar na svijetu. U zbilji je najvjerojatnije suprotno.” On je čekao.

“Kakva neobična slučajnost.”

“Zašto?”

“Clark ima ljubavnicu.”

Matt je nije pitao je li sigurna i kako je saznala. Jednostavno reče: “Žao mi je.”

“Nije ono što misliš.” On je šutio.

“Nema veze s onim što se dogodilo našemu sinu.” Matt pokuša kimnuti. “Volimo krivnju za sve naše probleme svaljivati na Stephenovu smrt. On je postao naša život nije pošten izlika. Ali razlog za Clarkov preljub puno je jednostavniji.”

“A to je?”

“Napaljen je.”

Ona se nasmiješi. On joj pokuša uzvratiti.

“Oh, jesam li spomenula da je mlada? Djevojka s kojom Clark spava.”

“Ne.”

“Trideset i dvije su joj godine. Imamo kćer njezinih godina.”

“Žao mi je”, ponovi Matt.

“Ne mora ti biti žao. To je obrnuta strana onoga o čemu smo maloprije govorili. O intimnosti i seksu.”

“Kako to mislite?”

“Istina je da mene, poput mnogih žena mojih godina, seks pretjerano ne zanima. Znam, Cosmo i slični tvrde suprotno, one gluposti o tome kako muškarci dosežu seksualni vrhunac s devetnaest godina, a žene u tridesetima. Ali u stvarnosti muškarcima uvijek treba seks i točka. Za mene seks više nema nikakve veze s intimnošću