Nevini

Znam da nisi u Ritzu”, reče Matt. “Znam da si to bila ti s plavom vlasuljom. Znam da se ne radi o šali. Čak znam i za Charlesa Talleyja, stoga me nazovi i objasni mi o čemu se radi.”

Loren nije gubila vrijeme na uvod. “Dolazi li Matt Hunter često ovamo?”

“Matt? Naravno.”

Djevojka je odgovorila bez oklijevanja. Loren sakrije osmijeh. Ah, ta mladost.

“Kako često?”

Kyra - definitivno joj je to bilo ime - se pomakne, sada pomalo oprezno, ali i dalje je bila mladenački otvorena. Dokle god Loren bude imala autoritet, ona će odgovarati na pitanja.

“Ne znam, nekoliko puta tjedno valjda.”

“Dobar tip?”

“Molim?”

“Matt Hunter, je li dobar tip?” Kyra se široko osmjehne. “Sjajan.”

“Dobar s djecom?”

“Najbolji.”

Loren kimne hineći nezainteresiranost. “Je li sinoć bio ovdje?” upita najležernije što je mogla.

Ali Kyra nakrivi glavu u stranu. “Zar niste to već pitali gospođu Hunter?”

“Samo želim potvrditi. Bio je ovdje, je li tako?”

“Aha.”

“Cijelu noć?”

“Bila sam u gradu s prijateljima. Ne znam.”

“Na kauču je posteljina. Tko je na njemu spavao?” Ona slegne ramenima. “Pretpostavljam Matt.”

Loren odluči riskirati i pogleda iza sebe. Marsha Hunter nestane s prozora. Sad je vjerojatno išla prema stražnjim vratima. Djevojka se zasigurno neće sjećati što je bilo drugoga lipnja.

Zasad je Loren imala dovoljno podataka, iako nije imala pojma što sve to znači.

“Znate li gdje Matt stanuje?”

“Mislim u Irvingtonu.”

Loren kimne i okrene se prema hladnjaku. “Ovaj muškarac,” ona pokaže na njega prstom i ponovno pogleda Marshu, “to je Matt Hunter, zar ne?”

S Marshina lica iščezne sva susretljivost. “Gospođo Hunter?”

“Što želite?”

Prije je bilo tragova topline. Sada su nestali. “Poznavala sam ga”, reče Loren. “Prije puno godina.” Tišina.

“U osnovnoj školi. Oboje smo išli u Burnet Hill.” Marsha prekriži ruke. Nije se dala zavarati. “U kakvoj ste vas dvoje vezi?”

“On je moj šurjak”, odgovori Marsha. “I dobar je čovjek.”

Da, svakako, pomisli Loren. Krasan čovjek. Čitala je o njegovoj presudi za ubojstvo bez predumišljaja. Matt Hunter je izdržao kaznu u strogome zatvoru. Ozbiljnu kaznu koliko joj je poznato. Iznenada se sjeti složene posteljine na kauču.

“Dolazi li vam Matt često u posjet? Hoću reći, zato što je dječacima stric.”

“Istražiteljice Muse?”

“Da?”

“Voljela bih da sada odete.”

“Zašto?”

“Matt Hunter nije kriminalac. Ono što se dogodilo bio je nesretan slučaj. On je itekako za to platio.”

Loren je šutjela nadajući se da će Marsha nastaviti. Ali ona nije. Nakon nekoliko trenutaka Loren uvidje kako je dosadašnji način ispitivanja vjerojatno neće nikamo dovesti. Bolje da nastavi otvorenije.

“Sviđao mi se”, reče Loren. “Molim?”

“Kada smo bili klinci. Bio je drag.”

To je bila istina. Matt Hunter je bio prilično dobar tip, jedan od onih koji su se željeli uklopiti u Livingston i vjerojatno se nije trebao toliko truditi. “Ostavljam vas”, reče Loren.

“Hvala.”

“Ukoliko se sjetite nečega u vezi poziva od drugoga lipnja...”

“Javit ću vam.”

“Smijem li porazgovarati s vašom dadiljom prije negoli odem?” Marsha uzdahne i slegne ramenima.

“Hvala.” Loren ispruži ruku prema kvaki. “Smijem li vas nešto pitati?” dovikne Marsha. Loren se okrene prema njoj.

“Je li ta časna ubijena?”

“Zašto pitate?”

Marsha ponovno slegne ramenima. “Pa zar to nije logično pitanje? Zašto biste inače bili ovdje?”

“Žao mi je, ne smijem s vama raspravljati o pojedinostima slučaja.”

Marsha nije ništa rekla. Loren otvori vrata i krene u dvorište. Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. Dugi lipanjski dani. Dječaci su trčali i igrali se predivno zaneseni. Odrasli se nikad ne bi znali tako igrati. Ni da im život ovisi o tome. Loren se sjeti svojeg djetinjstva kada se satima poput dječaka igrala raznih igara i nikada, ni na trenutak joj nije bilo dosadno.