S ove bande moje gore

Kad se čeljad podupiru, onda i svoja muka lakše pada.

– Da se čeljade lakše može nosit sa nepravdama koje mu drugi namaknu, no sa onim što sam sebi natovari ka grijeh. Takve stigne nenadana kad se najmanje nadaju i udari tamo đe su najtanji i đe najviše može da boli

Hvalospjevi su vazda bili na stranu onih malo glasnijih, što cijeloga vijeka u sebi vide žrtvu. Toliko su se uživjeli u svoje uloge da su tu smještali sve svoje pravde i tuđe nepravde. Po tome sve ravnaju. Odmjeravaju kolko kome treba da pripadne, koliko lijepih riječi valja kome podarit ili, ka sad, prećutat ih, da nijedna ne pretekne. Dođe to vrijeme kad

rčala je tada za svim onim što je dotad ispuštila iz ruka puštajući da joj pobjegne, da u njoj obamre, mireći se sa svime. Trčala je za svojim životom kojeg je puštila niz vodu čekajući ne bi li ko drugi naslutio njezine skrivene želje, ka da se bori za potonji svoj udah, slamku spasa, koja je ćopajući od nje zamicala.

Ponovo joj pred oči zaigraše sve one boje po kojima su se bojili njezini snovi. Oni isti što su joj cijelog vijeka izmicali. Samo zarad toga što je šćela malo preko onog što su drugi odredili da joj je dosta, ne nudeći ništa drugo mimo pustoga života i da ga preživi. Zar je život samo življenje?

Tvrda je ođe kora leba. Otvrčala zato što se vazda šteđela i ostavljala za śutra, jer ne znaš oće li se imat o čemu za taj dan. Okori čeljade, svikne se da mu je i to malo dosta. Ne ište od Boga da mu udijeli preko toga, strahujući da mu i to malo može uzet.

– Surov je ovo ođe svijet. Pa opet, čini mi se da je u njemu duše više no kod drugih

Bogu fala pa se i ođe polako mijenja svijest naroda. Čini mi se da niđe žene, kao ove što su se ođe rodile, nijesu prifatile tolko bremena na svoja pleća, iznijele kuće, pristale da sva hvala pođe muškima i nikad se nijesu zarad toga pobunile. Niđe žene nijesu ovako sabijene ka ođe. Da su se neđe drugo rodile, svaka bi po spomenik dobila. Velika je to nepravda

„Vazda je lakše onome što odlazi. Onome što ostaje bude teže. Onom prvom može bit da je teško što su se rastavili, onom drugom na to se pridodaje čekanje. Pusto čekanje izije čeljade ka da je guba.“

Zarad toga što nekim narodima nijesu pripala radovanja ka drugima. I kad ih strefi kakva sreća, oni se od nje brane, jer im nikad ne sluti na dobro. Neki narodi su ubiveni od života. Žive, a ka da nijesu živi. Samo koporu.

Cijeli pusti život potrošismo zbrajajući ono što nam ne treba. Tek sad to vidim, al mi je pozno. Sad znam da je bilo moje samo onoliko kolko sam plućima zafatio zraka. Jednako ga udišu i bogataš i siromah. Cijeloga vijeka vjerova sam da treba sticat da bi se imalo, a nijesam znava da ništa od toga i nije bilo moje. To što neđe piše moje ime ne znači ništa. To se Bog poigrava i iskušava da vidi kad će nam i oće li nam ikad biti dosta. Dade nam da su naše samo dvije stope kolko se možemo oprijet na zemlju. Ni manje, ni preko toga. Tek kad čeljade pasa na onaj drugi svijet, dobije malo više. Dva metra zemlje da se ispruži.