Neupućenom oku penjanje radi dokazivanja i posvećeničko penjanje mogu biti identični. Obe vrste penjača stavljaju nogu pred nogu. I jedni i drugi udišu i izdišu jednakom brzinom. I jedni i drugi stanu kad se umore. Svi kreću napred kad se odmore. Ali razlika je ogromna! Penjač koji želi da se dokaže sličan je raštimovanom instrumentu. On promaši tempo svakim svojim korakom. Olako će zaobići sunčevim zracima prošarani prolaz između drveća. On nastavlja da se kreće i kad mu nesiguran hod pokazuje da je umoran. Odmara se kad za to nije vreme. Gleda niz stazu pokušavajući da vidi šta ga čeka čak i kad zna šta je pred njim, jer je maločas to uradio. Hoda prebrzo ili presporo u odnosu na ono što ga okružuje, a kada priča, njegov se govor uvek tiče nekog drugog mesta, nekih drugih stvari. Tu je, ali kao da nije. Odbacuje ono što je tu, nesrećan je zbog toga, želi da bude na cilju, ali kad stigne do njega, opet će biti nesrećan jer će cilj postati ono što je ‘tu’. Ono što traži, što želi, leži svuda oko njega, ali on to neće baš zato što jeste oko njega. Svaki korak za njega predstavlja napor, i fizički i duhovni, jer zamišlja da je cilj negde daleko od njega.