Žudim za odnosom kao što je njihov. Žudim za opuštenošću njihove ljubavi. Ona je nesporna: njih dvoje, zajedno, zauvek. Ne pitaju se postoji li neko bolji i ne brinu zbog te mogućnosti, ili bar ne izgledaju tako. Pomišljam koliko im to više psihičke energije pruža. Koliko prostora imaš u mozgu kad je oslobođen misli poput: O čemu razmišljaš? Šta li si zapravo mislio time? Je li ovo ono pravo? Je li ovo najbolji oblik ljubavi kome mogu da se nadam? Hoće li mi život ovako izgledati svakog dana? Jesi li ti onaj pravi? Mrziš li me koliko ja tebe mrzim? Zašto radimo ovo jedno drugome?