Jussi Adler Olsen

»Zapiši bilo koji troznamenkasti broj.«

Troznamenkasti. Otkud jednom petogodišnjaku takva riječ?

Carl kimne i zapiše broj 367.

»Sad preokreni broj.«

»Da ga preokrenem. Kako to misliš?«

»Pa napiši 763, zar ne? Jesi li siguran da ti ipak nije iscurilo malo više mozga nego što misliš?« ubaci se dječakova očaravajuća majka.

Carl napiše 763.

»Sada oduzmi manji broj od većega«, uputi ga plavokosi, kovrčavi genije.

763 minus 367. Carl sakrije blok rukom kako drugi ne bi vidjeli da još uvijek oduzima onako kako je naučio u trećem razredu osnovne škole.

»Onda, koliko si dobio?« Ludwigove oči se ozare.

»Eh, 396, je l’ da?«

»Sad preokreni taj broj i dodaj ga broju 396. Koliko si dobio?«

»693 plus 396, na to misliš? Koliko je to?«

»Da.«

Carl zapiše brojeve zaklonivši ponovno papir rukom.

»To je 1089«, odgovori nakon još malo gnjavaže s brojevima. Dječak je zavrištao od smijeha kad je Carl pogledao. Bio je svjestan koliko je iznenađeno izgledao u tom trenutku.

»Ovo je stvarno nevjerojatno, Ludwig. I rezultat je isti s kojim god brojem da počnem?«

Dječak ga razočarano pogleda. »Da, pa nisam li to i rekao? Ako je, na primjer, početni broj 102, nakon prvom oduzimanja dobit ćeš 99. I onda ne pišeš 99, nego 099. Nemoj zaboraviti da broj uvijek mora biti troznamenkast.«

Sve iz njegova djetinjstva, i sve daje naslutiti da su laži i prijevare tihi pratioci sjećanja.

Kad ljudi nešto skrivaju, ne odaje ih ono što kažu, nego ono što ne kažu