Prvi dan proljeća

Zato što je vidjela ono što tata i Linda nisu: da sam ja djevojčica od razbijena stakla.

Ruthie je kimnula, kao da hoće reći: Stvar je u tome što sam mala i zgodna i odjeća mi je sva usklađena, a to znači da me svi vole, čak i zlobne starice koje inače ne vole nikoga osim Boga.

Dani su mi bili beskrajni i prazni, i nisam imala pametnijega posla

Te sam se noći kasno vratila kući jer sam jako dugo ležala pored zida za stoj na rukama i čekala da me mama dođe tražiti. Nije došla, ali je zaglavila ulazna vrata da se ne zalupe, pa se nisam morala uvlačiti kroz kuhinjski prozor, a to je gotovo bilo još i bolje, kad malo razmislite.

jer ja sam znala za dvoje ljudi koji su se bez ikakve sumnje — bez ikakve sumnje — vratili iz mrtvih. Jedan je bio moj tata, a drugi Isus.

»Jesi li opet oživio?« pitala sam. To je bilo nešto po čemu je moj tata bio poseban: umirao je i ponovno oživljavao.

Najveća tajna na svijetu bila je da sam ja najveća tajna na svijetu.

Dugo je trajalo, a onda se ukipio, dahnuo i kliznuo iz mene, a ja sam osjetila olakšanje što je barem kraj jasan: praznina koja peče.

Osjećala sam se kao prazni obris. Da su me gurnuli, zgužvala bih se poput papira.

Ruka joj je bila hladna, a miris nam je bio jednak: cvijeće na površini i prljavština ispod nje