Pobjednik ostaje sam

Uvijek sam zamišljao da ćemo se ponovno držati za ruke i šetati po nekom parku, po obali mora, i najzad izgovarati riječi ljubavi koje smo toliko dugo odlagali. Večerali bismo sami u restoranu jednom nedjeljno, zajedno bismo putovali na mjesta u kojima nikada nismo bili, samo iz zadovoljstva da zajedno otkrivamo nove stvari.

„Dok nisi bila sa mnom, prepisivao sam pjesme u jednu svesku, da bih mogao da ti ih šapućem u uho dok ne zaspiš. Pisao sam pisma u kojima sam do detalja opisivao kako sam se osjećao i koja sam htio da ostavim na jednom mjestu koje bi na kraju

otkrila i shvatila bi da nije prošao nijedan dan da nisam mislio na tebe, nijedan minut. Zajedno bismo se dogovarali o projektu kuće koju si htjela da sagradiš za nas, na obali Bajkalskog jezera; znam da si imala nekoliko ideja o tome. Isplanirao sam privatni aerodrom, a tebi bih prepustio da upotrijebiš svoj dobar ukus i urediš kuću. Ti, žena koja je dala razlog i smisao mom životu."

Kada ovo more koje se pred nama nalazi u svoje dubine odvuče jedno zrno pijeska, Evropa se

smanji. Naravno da to ne primjećujemo, jer se radi samo o zrnu pijeska. Ali u tom trenutku kontinent se smanjio."

Svi su ljudi isti!" Nije istina, svi su ljudi različiti i treba do kraja da iskoriste to pravo.

Svi stolovi su zauzeti; mjesto je dupke puno, svi su u smokinzima i dugim haljinama. Svi pričaju tiho - kada pričaju, jer većina zuri u more koje se vidi kroz veliki stakleni zid. Iako je prvi put na jednom takvom mjestu. postoji opipljiv, nepogrešiv osjećaj koji lebdi iznad svih tih krunisanih glava: velika dosada.

Svi su već učestvovali na stotinama, tisućama ovakvih zabava.

Ranije su se pripremali za uzbuđenje koje donosi nepoznato, da će sresti novu ljubav, uspostaviti važne poslovne kontakte; ali sada su na vrhuncu karijere, nema više izazova, ostalo je samo da međusobno usporede jahte, nakit, koliko im je što daleko od staklenog zida a koliko drugima - nepogrešiv znak superiornog statusa prve grupe. Da, to je kraj linije: dosada i uspoređivanje.

Poslije desetljeća pokušaja da se stigne dovde gdje su sada, izgleda da baš ništa nije preostalo, čak ni zadovoljstvo da su prisustvovali još jednom zalasku sunca na tako lijepom mjestu.

svi tamo prisutni rade, traže samo jednu stvar.

Vid-lji-vost.

Koja će, ako sve bude išlo kako treba, da se izrodi u Slavu. Koja će, ako sve bude išlo kako treba, da se izrodi u Moć. Tu magičnu riječ koja ljudsko biće pretvara u poluboga, nedostižnu ikonu do koje je teško doći, osobu koja je navikla da su joj želje uvijek ispunjene, sposobnu da izazove zavist kada se provoza u svojoj limuzini sa zatamnjenim staklima ili u svom preskupom sportskom automobilu, osobu za koju više ne postoje neosvojivi vrhovi ili nemogući ciljevi.

Kada je netko mlad, uvijek sanja o istom: da spasi svijet. Neki to brzo zaborave, uvjereni da postoje druge važne stvari koje treba uraditi - kao što je stvoriti obitelj, zaraditi novac, putovati i naučiti neki strani jezik. Drugi, opet, odluče da je moguće sudjelovati u nečemu što će činiti razliku u društvu i u načinu na koji će današnji svijet biti predat budućim generacijama.

I tako počinje izbor profesije: političar (u početku svi žele da pomognu zajednici), društveni aktivista (ova osoba vjeruje da je kriminal prouzrokovan klasnim razlikama), umjetnik (misli da je sve izgubljeno, da treba početi od nule) i... policajac.

Blagoslovljen bio onaj koji svojoj djeci može dati krila i korijene", glasi jedna arapska poslovica.

Otvorio je stari broj Paris Matcha s Christijanom Diorom na naslovnoj strani.

- Što je od ovog čovjeka napravilo legendu? Poznavao je ljudsku prirodu. Među mnogim revolucijama koje je izazvao u modi, jedna od njih zaslužuje posebnu pozornost: odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada cijela Europa praktično nije imala što obući zbog nestašice tekstila, kreirao je modele za koje je bilo neophodno jako mnogo materijala. Na taj način nije samo prikazivao lijepo obučenu ženu, već san da će se sve vratiti na staro; elegancija, izobilje, bogatstvo. Napadali su ga i ogovarali, on je upravo zbog toga znao da je na pravom putu - a to je uvijek onaj koji vodi u suprotnom pravcu.

Vratio je Paris Match točno na mjesto odakle ga je izvukao i uzeo drugi časopis.

-A evo je i Coco Chanel. Roditelji su je napustili kada je bila mala, pjevala je po kabareima, bila je tip žene koja je imala sve preduvjete da od života očekuje samo najgore. Ali iskoristila je jedinu šansu koju je imala - bogate ljubavnike - i u kratkom roku pretvorila se u najvažniju ženu svoga vremena u svijetu mode.

Što je napravila?

Oslobodila je žene robovanja korzetu, onoj spravi za mučenje koja je uobličavala grudni koš i onemogućavala bilo kakav prirodan pokret.

Pogriješila je u jednoj stvari: krila je svoju prošlost, a to joj je moglo pomoći da postane još moćnija legenda - žena koja je

preživjela usprkos svemu.

'Svi znamo za centralnoafričku bolest koja se zove bolest pospanosti.

Ono što trebamo znati je da postoji slična bolest koja napada dušu i da je ona jako opasna, jer se neprimjetno uvlači u nas.

Kada primijetiš i najmanji znak ravnodušnosti i nedostatka entuzijazma prema sebi sličnom, budi na oprezu! Jedini način da se zaštitiš od ove bolesti je da shvatiš da duša pati, baš mnogo pati, kada je natjeramo da živi površno. Duša voli lijepe i duboke stvari.'"

Približio se, izvadio slamku iz čaše, dunuo iglicu ka žrtvi. Ostao je tu samo do trenutka kada je čovjek krenuo rukom ka leđima.

Zatim se okrenuo i otišao ka hotelu da proba da odspava.

Kurare, koji su prvi koristili južnoamerički Indijanci kada su lovili strelicama, može se naći u evropskim bolnicama, jer se pod kontroliranim uvjetima koristi da bi se paralizirali određeni mišići, što kirurgu olakšava rad. U smrtonosnim dozama - kao što je to bio slučaj s iglicom koju je izbacio - obara ptice za dva minuta, divlje svinje se muče četvrt sata, a velikim sisarima - kao što je čovjek - treba

dvadeset minuta da umru.

Kada dospije u krvotok, u prvom trenutku sva nervna vlakna u tijelu se opuste, a zatim prestaju da funkcioniraju - uzrokujući lagano gušenje.

Najzanimljivije - ili najgore, kako bi neki rekli - jeste to što je žrtva potpuno svjesna svega što se događa, ali ne može da mrdne i traži pomoć, niti da zaustavi lagani proces paralize koji joj osvaja tijelo.

U prašumi, ako se netko ubode ili posiječe na otrovnu strelicu ili strijelu, Indijanci znaju što treba da rade: da daju umjetno disanje i protuotrov na bazi biljaka koji uvijek nose sa sobom, jer su takvi slučajevi česti. U gradovima, standardna procedura službe hitne pomoći nikako ne može da pomogne, jer liječnici misle da imaju posla sa srčanim udarom.