Djevojka koja se igrala vatrom

A sad je odjednom imala grudi. Nisu to bile nikakve lubenice (što i nije htjela i što bi izgledalo još apsurdnije na njezinu tanašnom tijelu), ali bile su to dvije čvrste, okrugle dojke srednje veličine. Promjena je pomno provedena i proporcije su bile posve prihvatljive. Ali razlika je bila drastična, i za njen izgled i za njeno vrlo osobno mentalno stanje.

Provela je pet tjedana u klinici kod Genove kako bi dobila implantate koji su bili osnova njenih novih grudi. Odabrala je tu kliniku i liječnike jer su bili apsolutno najbolji i imali najbolju reputaciju u Europi.

Njezina liječnica, šarmantna oštroumna žena po imenu Allessandra Perrini, ustvrdila je da su joj grudi nerazvijene i da se stoga povećanje može obaviti iz medicinskih razloga.

Operacija nije bila bezbolna, ali grudi su se izgledom i pod prstima činile posve prirodnima, a ožiljci su sada bili gotovo nevidljivi. Ni na sekundu nije požalila zbog svoje odluke. Bila je zadovoljna. Još uvijek, pola godine poslije, nije mogla proći gola pokraj ogledala, a da ne zastane i sretno zaključi da je poboljšala kvalitetu svog života.

Za vrijeme koje je provela u klinici u Genovi, dala je i da joj odstrane jednu od devet tetovaža, dva centimetra dugu osu s desne strane vrata.

Voljela je svoje tetovaže, ponajviše velikog zmaja, koji joj se protezao od ramena do stražnjice, ali je svejedno odlučila riješiti se ose. Razlog je bio taj što je tetovaža bila jako vidljiva i upadljiva i zbog toga ju je bilo lako zapamtiti i identificirati. Lisbeth Salander nije htjela biti zapamćena i identificirana. Tetovaža je uklonjena laserom i kada bi kažiprstom prešla preko vrata, mogla je osjetiti maleni ožiljak. Kad bi pomnije pogledali, vidjelo se da je njena preplanula koža malo vjetlija na dijelu gdje se nalazila tetovaža, ali na brzinu i bez detaljnoga gledanja ništa se nije vidjelo. Boravak u Genovi koštao je sve skupa oko 190.000 kruna.

Što si je mogla priuštiti.

Na kraju je odlučio.

Ako ga Lisbeth Salander toliko ne može smisliti da se ne može natjerati ni da ga pozdravi kad se vide u podzemnoj, onda je njihovo prijateljstvo vjerojatno gotovo, a pogrešku nije moguće popraviti. Ubuduće neće ništa inicirati i neće pokušavati stupiti u kontakt s njom.

Mikael i Lisbeth spavali su zajedno. Ali to je bilo na njenu inicijativu i veza je trajala pola godine. Ako je odlučila okončati cijelu priču jednako iznenađujuće kao što ju je počela, onda se Mikael s tim slaže. Ona odlučuje. Mikaelu nije smetalo preuzimanje uloge bivšeg dečka – ako je on ada to – ali ga je potpuno odbacivanje Lisbeth Salander zbunjivalo.

Nije bio zaljubljen u nju – kao ljudi nisu mogli biti različitiji ali volio ju je i osjećao da mu stvarno nedostaje ta prokleta zeznuta cura. Mislio je da je prijateljstvo obostrano. Ukratko, osjećao se kao idiot.

Mikaelov je stav oduvijek bio da ako ti žena tako jasno da do znanja da ne želi čuti za tebe, onda odustani. Ne poštovati takvu poruku po njemu je isto što i ne pokazivati poštovanje prema njoj.

Poruka je bila jasna. Lisbeth Salander nije htjela imati nikakve veze s Mikaelom Blomkvistom. Uklonila ga je iz svog života bez objašnjenja, jednako učinkovito kao da briše mapu iz svog kompjutora. Promijenila je broj mobitela i nije odgovarala na mailove.

Pratila je priču prvog tjedna – jer zapravo je bila jedina novinarka koja je pošteno obradila tu temu – ali negdje prije Božića Mikael je primijetio da su svi komentari i novi detalji priče prebačeni njenim muškim kolegama. Oko Nove godine Mikael je iz drugih izvora saznao da je jednostavno izgurana iz te teme s objašnjenjem da se tako važnom temom trebaju baviti novinari gospodarstvene redakcije, a ne neka cura s Gotlanda ili iz Bergslagena ili odakle je već došla. Sljedeći put kada ga je nazvao TV4 i zamolio za komentar, Mikael je vrlo iskreno objasnio da će dati intervju za TV4 samo ako ona bude postavljala pitanja. Nakon nekoliko dana uvrijeđene tišine tipovi s TV4 kapitulirali su.

Sve manje Mikaelovo zanimanje za aferu Wennerstrom poklopilo se s nestankom Lisbeth Salander iz njegova života. Još uvijek nije shvaćao što se dogodilo.

Rastali su se dan nakon Božića i nije ju vidio između Božića i Nove godine. Kasno navečer dan prije Stare godine nazvao ju je, ali nije se javljala.

Na Staru godinu dvaput je otišao do njezina stana i zvonio na vrata. Prvi je put u stanu bilo svjetlo, ali nije otvarala. Drugi je put u stanu bio mrak. Na Novu godinu ponovno ju je pokušao nazvati, ali nije bilo odgovora. Nakon toga je samo dobivao poruku da pretplatnik nije dostupan.

U sljedećih nekoliko dana vidio ju je dva puta. Kad je nije uspio dobiti na telefon, otišao je do njezina stana početkom siječnja, sjeo na stube ispred vrata i čekao. Ponio je knjigu sa sobom i tvrdoglavo čekao četiri sata sve dok nije ušla kroz vrata zgrade nešto prije jedanaest navečer. Nosila je smeđu kartonsku kutiju te naglo zastala kad ga je ugledala.

„Bok, Lisbeth“, pozdravio ju je i zatvorio knjigu.

Promatrala ga je hladna izraza lica, u pogledu nije bilo ni topline ni prijateljskih osjećaja. Prošla je pokraj njega i stavila ključ u bravu.

„Pozivaš li me na kavu?“ upitao je Mikael. Okrenula se prema njemu i tiho rekla. „Nestani. Ne želim te više vidjeti.“

A onda je zatvorila vrata pred nosom beskrajno zaprepaštenom Mikaelu Blomkvistu pa ih i zaključala.

Drugi put vidio ju je samo tri dana poslije. Vozio se podzemnom željeznicom od Slussena do glavnoga kolodvora i kada je vlak stao u Gamla stanu, pogledao je kroz prozor i ugledao je na peronu, na manje od dva metra udaljenosti.

Mikael Blomkvist smatrao se kompetentnim korisnikom kompjutora, ali što je Lisbeth Salander radila s kompjutorima, to je bilo nevjerojatno. Trebalo mu je da shvati da je hakerica svjetske klase i legenda u tom ekskluzivnome međunarodnom društvu koje se bavi krađama podataka na najvišoj razini, iako je bila poznata samo pod pseudonimom Wasp.

Ta mu je njena sposobnost da ulazi i izlazi iz tuđih kompjutora dala materijal koji mu je bio potreban da preokrene svoj novinarski poraz u „Aferu Wennerstrdm“ – ekskluzivnu reportažu koja je i nakon godine dana još bila predmet međunarodne policijske istrage o gospodarskom kriminalu, a Mikaelu osigurala da u pravilnim razmacima gostuje u raznim televizijskim emisijama.

Prije godinu dana reportaža mu je pružila golemo zadovoljstvo – značila je osvetu i izvlačenje novinarskog ugleda iz blata. Ali ubrzo je prestao osjećati zadovoljstvo. Nakon samo nekoliko tjedana bio je već mrtav umoran od odgovaranja na ista pitanja koja su postavljali novinari i financijska policija. Zao mije, ali ne mogu razotkriti svoje izvore. A kada je novinar iz novina na engleskom jeziku Azerbajdzjan Times potegnuo sve do Stockholma kako bi postavio ista glupa pitanja, pukao mu je film. Srezao je broj intervjua na minimum i posljednjih je mjeseci uglavnom nastupao samo kad bi ga nazvala žena s TV4 i nagovorila ga na intervju, ali i to se događalo tek u onim prilikama kada bi istraga očito ušla u novu fazu.

Mikaelova suradnja sa ženom s TV4 imala je osim toga posve drugu dimenziju. Ona je bila prva novinarka koja je povjerovala u razotkrivanje afere i bez njezina izvještaja te večeri kada je Millennium objavio ekskluzivnu reportažu, nije sigurno da bi priča toliko odjeknula. Mikael je tek poslije saznao da se morala boriti rukama i nogama kako bi uvjerila redakciju da objavi taj prilog.

Bila je suočena s golemim protivljenjem da objave nešto o šaljivdžiji iz Millenniuma, i sve do trenutka kad je emisija krenula uživo, nije bilo sigurno da će vojska odvjetnika televizijske kuće dopustiti objavljivanje reportaže.

Više njenih starijih kolega nije podupiralo priču i ustvrdili su da je njena karijera gotova ako se pokaže da nije u pravu. Ali ostala je pri svome i to je postala vijest godine.

Ali potpuno je izbjegla upoznavanje s kriminalnim svijetom Grenade tako što se zaljubila u plažu Grand Anse, koja se nalazila južno od Saint George’sa, deset kilometara dugačku i slabo naseljenu pješčanu obalu koju su ljudi rijetko posjećivali i gdje je mogla satima šetati, a da nije morala ni sa kim razgovarati. Preselila se u Keys, jedan od malobrojnih američkih hotela na Grand Anse i ostala tamo sedam tjedana ne čineći ništa drugo osim šećući plažom i jedući lokalno voće chinups, kojeg se nije mogla zasititi i čiji ju je okus podsjećao na gorke švedske bobice.

Bila je tamo izvan sezone i samo je otprilike trećina soba u hotelu Keys bila popunjena. Jedini je problem bio što je njen mir i intenzivno proučavanje matematike odjednom narušio prigušeni teror z susjedne sobe.