Bastadur

Život ti je ka voda. Ona se ne opire preprekama koje se pred nju nađu, ona ide svojim putem. Rijeka teče drugoj rijeci, ne zato što je veća, no zato što je niža. Velike vode na svom dalekom putu teku zahvaljujući poniznosti zbog koje joj druge vode pritiču. Svaka poniznost nije poništavanje sebe, mada se tako čini. Tako se raste.

– Snaga nije kuraž, još manje junačenje. Snaga se mjeri trpljenjem, koliko može da se izdrži.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

kad sam se odvojio od onih koje sam najviše volio, koji su me tješili kad mi je bilo najteže, shvatio sam koliko je ljudska duša usamljena, pa opet duboka. Kad zaviriš u sebe, vidiš da je svako od nas zapravo sam i pored ljudi koji su oko njega. Svako nosi svoju muku, diše samo svojim plućima, samo svoje korake troši.

Svaka ljubav ima svog junaka koji u nju vjeruje malo više od onog drugog.

čovjek u svemu traži svoj odraz, hrani se tuđom nesrećom, izaziva druge na zlo jer tako pronalazi opravdanja za svoje neljudskosti.

Obaveza svih muških glava bila je da ufašaju svoje barke u dug niz. Tako uvezane, pred suton, zaplovile bi ka Gospinom ostrvu. Na prvoj, ujedno najvećoj barci, ukrcali bi se župnik i zaslužni čelnici grada. Pazilo se da na njoj budu prisutne obje vjere i samo ona se nije kitila, niti krcala kamenjem. Za nju su se, jedna za drugom, fašale ostale barke, iz kojih se čula pjesma peraških bugarštica. Ova scena mnogima je mamila uzdahe i suze

Ljudska plitkoumnost oduvijek vjeruje za ono što se ne vidi da ga nema.

Milije ti ono tuđe, jer ovo svoje gledaš cijeloga vijeka i ne vidiš da je u njemu isto toliko ljepote.

Onaj ko nije osjetio zimu na moru, ne zna za smrzlicu koja se uvlači u kosti, koči pokrete i u ljude usadi bezvoljnost do mrtvila.