Bastadur

U danima zla najteže preživi čovjek u čovjeku.

Što se čovjek ranije pripremi da ništa nije zauvijek i da će kad-tad doći dan kad će se zateći u osami svog bića, za toliko lakše iznese ono što mu donese život.

Čergarsku dušu mnogi ponesu mimo čerge.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

Kad se braniš grubošću, ta ista grubost te sakati. Ako se braniš ćutanjem, poraziće te baš to što nisi prozborio kad je trebalo. Ima i onih rijetkih koji odluče, u inat svim nepravdama, da se brane tako što ih ipak vole. Čini mi se da jedino oni nikad ne gube.

Samoća navede čovjeka da u sebe preseli cijeli svijet. Nauči ga da nije nužno trošiti korake da bi se stiglo do mjesta na kome će mu biti bolje.

Hrabrost je borba do pobjede nad sopstvenim strahovima, a svako ih ima. Ne može se biti hrabar ako nekada nijesi bio uplašen. Mora se osjetiti silina straha koja opominje.

Jedan je izabrao put daljina, drugi put visina. Ma koliko se čini različiti, s vremenom su počeli da se razumiju. Tek kad se širina ukrsti sa visinom, podiže se krst dovoljno velik da se na njemu iznese ono što je čovjeku namijenjeno.

ti tuga isto što i žalost. Žalost je stroga, glasna, ogrne se u crninu, voli da jadi, jer tako opominje i druge i sebe, ne dâ da se zaboravi. Drugo je tuga. Tuga je tiha, samo svoja, razvuče se po duši i ne traži riječi da se potvrdi. Skriva se iza osmijeha, usputnih priča… Ponekad se čini da je nestala i da je nema, a zapravo je tu. Živi se. Tuge se žive sa hiljadu usputnih sreća.

Grob je mjesto na kome se zemlja sudara sa nebom. Svaka grobna tišina zapravo je jedna neispričana priča koja nije dočekala svoje vrijeme.