Ali, dodao bi, krajnja tačka i odredište nisu isto. Nije jedno nužno bolje od drugog. Stižemo tamo gde smo stigli, pa se tešimo time da smo baš tu i hteli da budemo, da smo se sve vreme kretali u tom pravcu. Naše nepouzdano sećanje je poput nežne majke koja nam govori da smo valjano obavili posao, da su pojedinačni zamasi veslom bili čisti i da su se uklopili u priču kao logičan i nameran deo. Pomisao da smo u nekom trenutku skrenuli sa kursa, da više ne znamo gde se nalazimo i kuda smo krenuli, da je život haos nečistih i nespretnih zamaha, toliko je neprijatna da naknadno prekrajamo priče. Zato ljudi za koje slovi da su uspeli, pa im često traže da pričaju o tome, kažu da su celog života imali samo taj – jedan jedini – san, da uspeju baš u tome. Sigurno to iskreno misle, sigurno su naprosto zaboravili sve druge snove, one koji su bez zalivanja venuli i svenuli. Sigurno bismo besmisleni haos životnih slučajnosti upoznali mnogo bolje kada bi se umesto autobiografija pisale životne prognoze, kako mislimo da će nam životi izgledati. A onda ih zaboraviti i pogledati ponovo potkraj života da se podsetimo šta su stvarno bili naši snovi.